BOŠNJAČKI PROGRAM, BOŠNJAČKI PANO
Konačno!
Ispred prijepoljskog doma kulture, u povodo promocije bošnjačkog dokumentarnog serijala "Ispod vela zaborava" autora Ibiša Kujevića iz Rožaja, postavljen je prije nekoliko dana pano napisan drugačije nego što je to bila praksa do sad.
Prošao je silan vakat dok se evo i ovo nije desilo, dok se evo konačno, bar na ovaj način, nije vidjela i iskazala gesta uvažavanja sandžačkih Bošnjaka kao naroda. Hvala onima koji su tu gestu učinjeli.
A u programu priredjenom ovim povodom nastupila je i folklorna grupa prijepoljskog doma kulture.
Ovo je isti taj folklorni ansambl koji je nedavno gostovao u Švajcarskoj a o čemu sam pisao u prethodnom postu i o čemu se toliko komentara napisalo.
Neka mi ne bude zamjereno ali ja moram da pitam:
ZAŠTO BOŠNJACI U PRIJEPOLJU NEMAJU SVOJU FOLKLORNU, HORSKU, DRAMSKU... GRUPU?
ZAŠTO UDRUŽENJE ZA NAUKU, KULTURU I UMJETNOST BOŠNJAKA - "IKRE" NEMA SVE OVE GRUPE?
ZAŠTO SRPSKA OMLADINA U PRIJEPOLJU MORA IGRATI BOŠNJAČKE IGRE (neznam da li pjevaju i bošnjačke pjesme). JE LI TO ZBOG TOGA ŠTO BOŠNJAČKA OMLADINA TO NE UMIJE ILI ?????
Bit ću zahvalan za sve odgovore na ova pitanja koja su mi se, k'o Zlatar, na džan-na dušu navalila.
PRIJEPOLJSKI SRPSKI DOM KULTURE
Kulturno umjetničko društvo prijepoljskog doma kulture i gradski (crkveni) hor danas se vraćaju sa gostovanja u Švajcarskoj. Prije odlaska u Švajcarsku oni su u prijeposljskom srpskom domu kulture priredili program za roditelje i ostale građane. Program su nazvali „ispratnica“ za Evropu. Dođite da vidite čime će mo u Evropi predstavljati našu Srbiju, stajalo je u pozivu upućenom građanima Priepolja.
Jedan od posjetilaca ovako je opisao priređeni program:”Žalosno je bilo gledati tu priredbu i ponašanje ansambla, odnosno tih mladih osoba na pozornici... Bolje je ne kazati na šta je ta pozornica ličila. I da bi sve bilo etno filovano na scenu su stupili guslari koji su zaguslali po „srpskom programu“ koji potpisuje direktor prijepoljskog srpskog doma kulture. Potom direktor dodaje: “Tamo ćemo pevati samo srpske pesme“.
Treba zabilježiti i to da su na ovoj priredbi neki posjetioci, inače Srbi pa i pojedini zaposleni u toj kući, negodovali u vezi programa. Neki od njih su čak napustili i salu...
Vrijedi zabilježiti i to da na ovo gosotovanje u Švajcarsku nije pošao šovjek koji 40 godina obučava mlade da zaigraju naordna kola „od Vardara pa do Triglava”. Nije pošo samo zbog toga što nije Srbin. To je još jedan primjer kako se srpska vlast odužuje poslušnicima iz redova Bošnjaka.
Ako se pitate da li će se u vezi sa svim ovim oglasiti neko od prijepoljskih Bošnjaka, neka od bošnjačkih organizacija... odgovor je: Neće i ne treba.
Neće zbog toga što Bošnjaci šute o daleko krupnijim stvarima nego što su ovakve priredbe. O svemu ovome neće se oglasiti ni oni partijski Bošnjaci koji su nedavno zaposleni kako u prijepoljskom domu kulture tako i u nekim drugim državnim ustanovama jer oni su tu da šute i primaju platu isto onako kao u vrijeme „Gajreta“.
Ne treba se, u ostalom ni oglašavati niko od Bošnjaka jer i sa ovom priredbom i sa ovim gostovanjem u Švajcarskoj moćnici prijepoljskog doma kulture, kao exponenti srbijanske vlasti, po ko zna koji putu svima su poručili: Ovo je srpski dom kulture i mi prezentiramo našu, srpsku kulturu.
U ovoj poruci nema ništa, ama baš ništa loše. Ona je jasna, direktna. Niko nesmije ni jednom riječju pokušati da našim sugrađanima Srbima osporava njihovo legitimno pravo da u svakoj prilici prezentiraju svoju kulturnu baštinu, svoj srpski jezik, svoje...
Gornja poruka u kojoj se jasno ističe da je prijjepoljski dom kulture u stvari srpski dom kulture nastavlja se i glasi: Bošnjaci, ako vam je do vaše kulture a time i do vašeg identiteta izgradite svoj dom kulture, svoje kulturno umjetničko društvo, svoj radijo, svoje novine, svoju školu, svoje...
Neshvatljivo je kakva je to „sila“ koja je prijepoljske Bošnjake dovela u ovo stanje da oni ništa od ovoge neće. Jer da oni hoće da imaju, na primjer, svoje Kulturno umjetničko društvo, svoj radijo, svoju školu... siguran sam da nema ni jednog jedinog Srbina koji bi im to pravo osporio.
U ŠVAJCARSKU SA PRIJEPOLJSKOM SRPSKOM PJESMOM I IGROM
Folklorna i guslarska grupa prijepoljskog doma kulture odlazi za nekoliko dana na gostovanje u Švajcarsku. Grupa koja će putovati u Švajcarsku broji 44 osobe od kojih su 42 Srbi a dvoje su oni sa bošnjačkim imenom..
U vezi sa ovim gostovanjem direktor doma kulture Ljubiša Savković je na radiju „033“ rekao: „...tamo će mo predstavljati našu kulturu, tamo će se pevati srpske pesme...“
Nema ništa sporno u tome što će ova priepoljska folklorna i guslarska grupa u Švajcarskoj prezentirati srpsku foklornu i muzičku baštinu. Jer to je prijepoljski srpski dom kulture, prijepoljska srpska grupa, srpska igra, srpska pjesma...
Pitanje je samo kad će prijepoljski Bošnjaci, koji u prijepoljskoj opštini sačinjavaju polovinu stanovnštva, imati svoj dom kulture, svoju folklornnu grupu, svoju...?
Pitanje je, također i to da li se ova turneja prijepoljske srpske folklorne i guslarske grupe u Švajcarskoj finansira samo srpskim parama ili su to neke „zajedničke“ pare iz nekog fonda koji je namijenjen svom stanovništvu prijepoljskog kraja?
Da li je zbog toga u ovu grupu srpskog doma kulture iz Prijepolja koja će putovati u Švajcarsku, pored onih četrdeset dvoje Srba ubačeno i dvoje onih koji imaju bošnjačko ime pa se, eto, može kazati kako je grupa „mješovita“. Ako je to tako onda se treba upitati je li moguće da samo ovo dvoje Bošnjaka vrijede k'o četrdeset dva Srbina?
U ostalom, pošto je ovo, kako direktor Savković naglašava, prezentacija srpske folklorne i muzičke baštine čudno je šta će u ovoj grupi raditi ove dvije osobe sa bošnjačkim imenom?
Ostavimo svu ironiju po strani i naglasimo da je i ovo samo jedan od primjera nacionalne, kulturne... i svake druge diskriminacije Bošnjaka i u Prijepolju i cijelom Sandžaku. Ako se upitamo da li će ikad doći kraj toj diskriminaciji Bošnjaka u Sandžaku koju već cijeli vijek sprovode srbijanski i crnogorski režimi odgovor je:
Hoće, tome će doći kraj ali samo onda kad Bošnjaci prestanu šućeti i kad javno, demokratski... progovore o svemu tome. Za sad o svemu tome govore samo bošnjački pojedinci što skoro da nema nikakva efekta. Kad Bošnjaci u Sandžaku kolektivno zatraže da imaju ista nacionalna, kulturna, vjerska i svaka druga prava kao njihovi sugrađani Srbi i Crnogorci tada će prestati i njihova diskriminacija. Kad Bošnjaci kolektivno zatraže da imaju svoj radio, svoju televiziju, svoje novine, svoju školu, svoje... sve će to i dobiti.
Nikad im ništa od toga neće podariti ni srbijanski ni crnogorski režim dok oni šute i ništa ne preduzimaju da zaštite svoj nacionalni, kulturni, vjerski i svaki drugi opstanak.
NJIHOVE "PESME" NJIHOV PLAKAT
"Ansambl narodnih pesama i igara doma kulture Prijepoljje". Da li se po ovom plakatu može zaključiti da je ovo plakat iz Prijepolje? Nemože, bezbeli. Svako vidi da bi ovo mogao biti plakat iz Čačka, Smedereva..., odnosno iz nekog od srbijanskih gradova.
Donedavno na ovom istom plakatu na ovoj ženskoj figuri bila je ženska bošnjačka nošnja, bile su dimije. Sad više toga nema. Sad su i muško i žensko na ovom plakatu Srbi. U stvari Srbin i Srpkinja. Neka, tako i treba. Srpsk dom kulture, srpske pesme, srpski plakat, Srbin autor plakata...
Šta je činiti Bošnjacima? To svako zna. To im poručuje i ovaj plakat a poruka glasi:
Bošnjaci, ako vam je do vaše kulture, ako vam vaša kulturea nešto znači onda napravite svoj bošnjački Dom kulture. Jedino u njemu možete imati i svoj plakat i svoju kulturu i...
Zaista, zašto Bošnjaci u Prijepolju ne bi, potpuno legalno, demokratski podnijeli zahtjeve da im se dodijeli prostor za izgradnju bošnjačkog Doma kulture. Na primjer u Šehovića Polju. Potom, svi Bošnjaci, ali zaista svi i oni u Prijepolju i mi iz dijaspore, posebno mi iz dijaspore, krenu sa gradnjom i izgrade svoj sospstveni Dom kulture.
Ali to ne bi trebao biti samo bošnjački Dom kulture nego bi tu bila i bošnjačka osnovna i druge škole. Zašto da ne. U Srbiji i Mađari i sve druge nacionalne manjine imaju svoje osnovno školstvo, školstvo na svojem jezku. Nemaju to samo BOŠNJACI I ROMI. ZAŠTO ??????????
Znači sve je do nas Bošnjaka. Niko ničim nam ne može osporiti ni zabraniti izgradnju našeg Doma kulture, naše škole... Jedino što treba uraditi to je da se to pokrene i traži. Da li ikad iko dobije ono što ne traži, ono što ne pokrene, ono za šta se ne zalaže?
Sve dok Bošnjaci šute i ovaj gore postavljeni srpski plakat i mnogi drugi srpski "plakati" uskoro će biti sve veći, sve češći, sve...
Adem, ko bajagi Srbin
Pri rođenju ovog momka babo njegov mu dao pejgambersko ime - ADEM, što znači čovjek. Ovaj momak je Bošnjak, kao i babo njegov. Ali belaj njegov je u tome što je on kao Bošnjak rođen u Sandžaku gdje je na dijelu najžeća SRBIZACIJA Bošnjaka. Današnja srbizacija Bošnjaka se odvija uz pomoć svih mogućih metoda i sredstava. O ovom momku juče, 16.novembra 2010. godine, dakle na dan Kurban Bajrama, najvećeg bošnjačkog blagdana, srbijanski mediji su prenijeli slijedeću vijest:
Debitant u reprezentaciji Srbije Adem Ljajić je u Sofiji rekao da nikada nije postojala ideja da zaigra za reprezentaciju Bosne i Hercegovine
“Ne znam kada se pojavila ta priča? Nikada nisam rekao da bih igrao za BiH. Rođen sam u Srbiji, gdje sam i odrastao. Igrao sam za sve mlađe kategorije. Ja sam Srbin i želim samo da igram za reprezentaciju Srbije. Zato mi je važno da odigram dobro protiv Bugarske i da dokažem da sam zaslužio poziv selektora Vladimira Petrovića”, rekao je fudbaler Fiorentine (http://www.scsport.ba/bs/tekst.php?ID=10917)
Ovaj bošnjački momak, koji danas igra fudbal u Italiji, odrastao je u Sandžaku pa je igrao fudbal u mlađim kategorijama za srbijansku reprezentaciju. Kroz njegovo školovanje po stopostotno srpskim škoskim programima, kroz njegovo loptanje, kroz okruženost srpskim simbolima i srpstvom ovom momku je u njegovu svijest utisnuto i to da je on Srbin. Potvrđuje to i ovaj snimak na kojem se vidi kako na njegovom dresu figurira znak dvoglavog orla. Ovaj momak apsolutno ne shvata da je pod tim istim znakom nedavno ubijeno, poklano, zapaljeno, silovano, protjerano... ko zna koliko desetina hiljada njegovih sunarodnika Bošnjaka. Sve to samo u ovoj zadnjoj agresiji na Bosnu i Bošnjake. Međutim, u njegovoj svijesti taj znak na njegovom dresu njemu znači uspjeh, pare.
U svijesti ovog momka je utisnuto to da on za srbijansku reprezentaciju može igrati samo ako je Srbin. Doduše, nigdje to nije zapisano, niko to njemu nije direktno rekao ali na hiljadu prikrivenih, perfidnih načina je to njemu utisnuto u svijest.
U svijesti ovog momka je utisnuto to da je smrtni grijeh imati bilo kakve veze sa Bosnom i Hercegovinom kao matičnom državom svih Bošnjaka na dunjaluku. Zbog toga on tako revnosno bježi i od samog spominjanja Bosne i Hercegovine i njenog vezivanja za njegovo ime. Majko draga!
Da je ovaj momak u svoj školi mogao da sluša o bošnjačkoj historiji, bošnjačkoj književnosti, o..., da se u njegovoj školi i u njegovoj famili govorilo jezikom bosanskim on nikad ne bi bio srbiziran. Da je ovaj maomak ikad čuo, pročitao... da su Bošnjaci u njegovom Sandžaku, u Srbiji, danas nacionalna manjina a svaka nacionalna manjina mora imati matičnu državu, onda bi njemu bilo jasno da je njegova matična država Bosna i Hercegovina i da treba igrati fudbal za njenu reprezentaciju.
Srbizacija kao proces traje vec dvanest vjekova. Na najbolji način potvrdjuje to podatak koji u svojem dijelu "Istorija srpskog naroda" iznosi srpski istoričar Vladimir Ćorović: ..Prva srpska država obrazovala se u Raškoj i odatle je počela srbizacija susednih oblasti. (Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, Glas srpski, Banja Luka, Beograd 1997. Prva knjiga, str. 67)Današnja srbizacija Bošnjaka u cijelosti a posebno onih u Sandžaku sprovodi se svim mogućim raspoloživim sredstvima. Svi to vide, svi su svjedoci tome i SVI ŠUTE. Šta to znači??????
SRBIZACIJA
Srpski publicisti, istoričari, književnici, političari..., već dva vijeka govore, pišu.. o islamizaciji, albanizaciji, germanizaciji..... Isto to rade i danas. Međutim, oni nikad ne govore niti pišu o srbizaciji nesrpskih naroda na Balkanu a proces srbizacije je, u odnosu na ostale «izacije» daleko većeg obima od svih ostalih «izacija». Što je najbitnije srbizacija nesrpskih naroda, sa svojim pogubnim posledicama traje i danas. Srbizaciji su danas najviše izloženi Bošnjaci u cijelini a posebno oni sa prostora Sandžaka.
Srbizacija Bošnjaka se odvija na različite načine i kroz različite oblike djeovanja, na primjer: kroz školstvo, kulturu, medije.... Evo jednog primjera:U pjesmi «Moj grad zauvjek» Dženan Lončarević pjeva svojem rodnom Prijepolju. U njoj se pjeva o ljubavi, čežnji za Prijepoljem... Neko, ko se potpisuje sa «daca87» uradio je video prezentaciju ove pjesme, odnosno video spot za ovu pjesmu. Međutim, video spot počinje crkvenom freskom «Anđeo na Hristovom grobu», fotosima manastira Mileševe, krovom prijepoljske pravoslavne crkve i krstom na krovu, kipom crkvenog sveca Svetog Save ispred srpskog doma kulture u Prijepolju... Sve se to ponovi nekoliko puta u toku trajanja spota, odnosno to je najveći dio sadržaja ovog video spota. Osoba koja je ovo uradila jednostavno svima šalje poruku kako je Prijepolje srpski, ne srbijanski, grad, kako je Prijepolje samo za Srbe, kako....Gledajući ovaj spot, slušajući ovu pjesmu bošnjačka omladina jednostavno upija ove simbole kao svoje. Evo linka na kojem se može pogledati ovaj spot.
http://www.facebook.com/l/bd1c8Ddsg6pjWBwJXjK231oEzPQ;www.youtube.com/watch?v=xx9_AyFsP7E&feature=related
Srbizacija Bošnjaka u Sandžaku otpočela je organizovano, planirano od strane države Srbije 1912. god. Danas je na udaru srbizacije četvrta generacija Bošnjaka. U svim dosadašnjim genaracijama Bošnjaka bilo je puno onih koji su se suprostavljali srbizaciji. Danas više niko i ne govori o pogubnosti srbizacije, odnosno danas se međi Bpošnjacima više niko i ne suprostavlja srbizaciji Bošnjaka. To ukazuje na to da je srbizacija Bošnjaka dostigla jedan strahotan nivo. Međutim, to ne znači da se tom zlokobnom procesu ne može suprostaviti. Potrebno je prvo samo prekinuti šutnju o ovom zlu koje je zahvatilo Bošnjake. To je uslov bilo kakvog daljeg djelovanja na planu suprostavljanja srbizaciji Bošnjaka.
ПОСРБЉАВАЊЕ-POSRBLJAVANJE
U Vukovom РЈЕЧНИКУ-Rječniku (nije Rečnku) srpskog jezika iz 1818. god., na strani 614. upisane su riječi: ПОСРБИТИ, ПОСРБИТИСЕ, ПОСРБЉАВАЊЕ, ПОСРБЉАВАТИ (posrbiti, posrbiti se, posrbljavanje, posrbljavati). Objašnjenje ovih riječi, kao i svih ostalih riječi u ovom rječniku, dato je na njemačkom jeziku jer je Rječnik pisan i štampan u Beču.
Za riječi "posrbljavanje" i "posrbljavati" Vuk navodi da one imaju isto značenje kao riječi "SRBLJENJE" i "SRBITI". Kad se pogleda i ta stranica Vukovog Rječnika onda se vidi ovo:
I ove riječi su, kao što se vidi objašnjenje njemačkim riječima. Međutim, Bošnjacima, posebno onim u Sandžaku nisu potrebna nikakva ni prevođenja ni objašnjenja ovih riječi. Oni značenje ovih riječi "vide u živo", u svojoj kući, u svojim životima, na sebi, na svojoj djeci, na...
U posrbljavanju Bošnjaka metode djelovanja velikosrBskih propagatora su otvorene, neskrivene. Međutim, metode djelovanja velikosrBskih saradnika u redovima Bošnjaka, tj. bošnjačkih poltrona i odroda tipa Dacića, Ugljanina, Ljajića... u redovima bošnjačkih učitelja, nastavnika, novinara, hodža... su posebno opasne. Oni se maskiraju i narodu bošnjačkom predstavljaju kao "zaštitnici", kao "predvodnici", kao... bošnjačkog naroda a u stvari se radi o perfidnim, potkupljenim, nemoralnim, nečasnim... osobama.
Proces posrbljvanja Bošnjaka je, od strane Srbije i srpskih režima, planirano, organizirano nastojanje da se razori i uništi vjerski, nacionalni, kulturni i svaki drugi identitet Bošnjaka. To nastojanje traje više od dva vijeka. Na početku ovog posta predstavljeni su dokumenti iz 1818. god. koji to potvrđuju. Metode i načini kako se vrši posrbljavanje Bošnjaka su nevjerovatno brojne. Počev od onih otvorenih, neskrivenih pa do onih perfidnih, maskiranih...
Mogu li se Bošnjaci odbraniti, zaštiti od ovog zla. Sigirno je da mogu. Potrebno je samo normalnim, demokratskim putem ukazati na ovaj zločin. U prvom redu Bošnjaci moraju imati takve svoje predstavnike koji će, u prvom redu, od državnih organa vlasti, u republičkom parlamentu tražiti promijenu školskih programa za sve opštine u Sandžaku, dvojezičnost, postojanje bošnjačkih printanih, radio, tv.... medija i sve drugo što se odnosi na nacionalnu ravnopravnost. Ako se ovo, zbog preglasavanja i drugih oblika blokade, ne može ostvariti civiliziranim, normalnim, demokratskim putem onda se mora primjeniti bošjačka građanska neposlušnost: bojkot škola, bojkot media, bojkot.... Ali taj bojkot mora doći od svih Bošnjaka.
Uz ovo ide i javni protest. Protest riječju, pisanom i izgovorenom.
Kad se, na primjer, ispred doma kulture postave kipovi srpskih crkvenih svetaca, onda se javno traži uklanjanje toga jer mu tu nije mjesto ili se zahtjeva izgradnja bošnjačkog doma kltre. Kad se vidi plakat ispisan na način kako se vidi na gornjem fotosu onda se bojkotuje i takva promocija i izložba i.... a potom se o tome javno govori.
Jedno je sigurno: OD SVOJEG POSRBLJAVANJA A TIME I UNIŠTENJA BOŠNJACI SE NEĆE ZAŠTITI ŠUTNJOM.
„GAJRET“ U SANDŽAKU (I dio)
Istorijske činjenice o „Gajretu“ u Sandžaku
Nedavno se pojavio pamflet "Gajret u Prijepolju" autora Nadira Dacića u kojem je sandžački "Gajret" iz 1920-tih predstavljen kao organizacija koja je bila od koristi sandžakim Bošnjacimma, muslimanima. Međutim, istina je sasvim drugačija. "Gajret" je bio prosrpska, prorežimmska, antimuslimanska organizacija i imao je jedini cilj da ubrza srbizaciju Bošnjaka. "Gajret" je, prema režimskim instrukcijama, djelovao na vrlo perfidan način, Na jednoj strani priređivani su mevludi, šenluci za siromašnu djecu... a na drugoj strani pod firmom "Gajreta" pravljena su "druženja", onosno klasični srpski vašari sa trubačima, žandarmima, oficirima, pijankama... Uz to u listu "Gajret" objavljivani su članci o tome kako su Srbi i Muhamedanci braća, kako je sve muslimansko prevaziđeno, kako muslimanske žene trebaju prihvatiti "novi" način odijevanja...
Izdavanje ovog pamfleta o "Gajretu" u cijelosti je finansiralo srbijansko ministarstvo vera a prema riječima tadašnjeg srbijanskog ministra vjera to je urađeno zbog toga što je "Gajret" bio prodržavna organizacija". Iako je "Gajret" bio antiislamska organizacija materijal ovog pamfleta Nadiru Daciću je bio diplomski rad na Islamskom fakultetu u N. Pazaru. Kad je ova podvala otkrivena Nadiru Daciću je uskraćena diploma Islammskog fakulteta.Na ovim internet stranicama nalzi se samo jedan dio od opširnog materijala koji će uskoro biti objavljen u knjizi u kojoj će u cijelosti biti razotkrivena i javnosti prezentirana djelatnost kako pomenutog N. Dacića tako i svih ostalih iz mreže saradnika prorežimskih obavještajnih i drugih organizacija i službi koje aktivno rade na srbizaciji Bošnjaka u Sandžaku.
U ovom materijalu nalaze se kopije nekoliko istorijskih izvora u kojima se na osnovu najautentičnijih istorijskih činjenica i dokumenata predstavlja nastanak, način rada i ciljevi „Kulturno prosvetnog društva – Gajret“ koje se od 1929 god. zvalo „Srpsko-muslimansko kulturno prosvetno društvo“. U drugom dijelu ovog materijala dat će mo kratke komentare o pojedinim činjenicama koje se iznose u ovim istorijskim izvorima. U ovom kratkom uvodu napomenimo i to da je pojam „gajret“ riječ bosanskoga jezika a po porijeklu je orjentalizam.
Od pojma ”gajret” u jeziku bosanskome nastalo je nekoliko izvedenica koje svoj oblik i značenje imaju samo u bosanskome jeziku. To su:
Od pojma „gajret“ u jeziku bosanskome nastale su različite sintagme kao što su: „polahko i gajret“, „gajret sinko“, „ono je plah gajrečija“ ali one nisu više u govornoj komunikaciji Bošnjaka.
1903. god. u Sarajevu je osnovano „MUSLIMANSKO DOBROTVORNO DRUŠTVO – GAJRET“. Sve do 1907. god. bosanski „Gajret je zaista bio muslimansko društvo jer su bosanski pravoslavci imali svoje društvo „Prosvjeta“ a bosanski katolici svoje društvo „Napredak“. Od 1907. god u „Gajret“ se počinju ubacivati članovi koji djeluju sa pozicija srpske nacionalne propagande. 1909. god. predsjednik „Gajreta“ postaje Osman Đikić kad „Gajret“ dobija otvorenu prosrpsku orjentaciju. Zbog srpske nacionalne propagande Austrijske vlasti su 1913. god. zabranile dalji rad „Gajreta“
Ubrzo poslije Stvaranja Kraljevine SHS doći će do ponovnog pokretanja djelatnosti „Gajreta“ ali sada pod imenom „Kulturno-prosvetno društvo –Gajret“. Od 1929. god. ime je promijenjeno u „„Srpsko muslimansko kulturno-prosvetno društvo“ Taj novopokrenuti „Gajret“ imao je potpuno druge ciljeve i zadatke u odnosu na autentični „Gajret“ pokrenut u Bosni i Hercegovini 1903. god. Zbog toga kad se danas govori ili piše o „Gajretu“ uvijek treba imati u vidu da su „Gajret“ koji je osnovan u Bosni i Hercegovini 1903. god. i „Gajret“ iz perioda poslije stvaranja Kraljevine SHS, odnosno „Gajret“ koji je u Sandžaku počeo sa radom 1920. god. dvije potpuno različite organizacije. Српскко-муслиманско културно просветно друштво „Гајрет“ Istorijski dokumenti
Prilog br. 1 Dr. Mustafa Memić:„Bošnjaci - Muslimani Sandžaka i Crne Gore“str. 269 – 272(Recenzije: akademik dr: Avdo Sućeskaprofesor dr. Mustafa Imamović) PRVI OBLICI ORGANIZIRANOG DJELOVANJA U OBLASTI KULTURE „......Nema tragova o nekim kulturnim aktivnostima Bošnjaka-Muslimana takonm 1912.goičjjne. One se, objektivno, nisu ni mogle javljati jer, kako je objašnjeno, sve kulturne i obrazovne institucije, koje su do tada postojale, ukinute su ili zabranjene. Ni kadrovi koji su do tada školovani, ukoliko su ostali živi ili nisu izbjegli pred terorom, nisu više odgovarali duhu i načinu obrazovanja novog vremena. Za razliku od bosanskohercegovačkih Muslimana, oni nisu bili u mogućnosti da, nakon okupacije, studiraju ili pohađaju srednje škole. Nekoliko muftija i ostale islamske uleme bili su jedini školovani Muslimani, ali i oni nedovoljno iskorišteni, jer su u školama učili samo tursku i arapsku pismenost.
U oblasti kulture. jedine mogućnosti pružalo je Kulturno-prosvjetno društvo „Gajret“, koje je od 1929. godine preimenovano u „Srpsko muslimansko kulturno-prosvjetno društvo, što je među aktivistima »Gajreta« izazvalo protivljenje, ali bez uspjeha. Rad »Gajreta« svesrdno je pomagala ondašnja državna vlast. Preko Ministarstva vjera uspijevalo se da u upravni odbor društva budu izabrani oni koji su se nacionalno opredjeljivali kao Srbi i među Muslimanima provodili srpsku nacionalnu politiku. Te su se pojave javljale poslije 1923. godine kada je za predsjednika društva izabran dr. Avdo Hasanbegović »jedan od ekskluzivnih radikala Muslimana,« koji je također bio i jedan od idejnih nosilaca srpske državne politike među Muslimanima. Poslije njegovog dolaska na čelo društva, državna vlast je obezbjeđivala da u upravne odbore ulaze istaknute nacionalne ličnosti, generali, načelnici, žandarmeri-jski kapetani, direktori škola i gimnazija, učitelji, profesori, trgovci, zanatlije, pa i šefovi policijskih ispostava.
Očekivalo se da će se preko »Gajreta« Muslimani u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslaviji, ako ne »posrbiti«, a ono bar postati vjerni sljedbenici srpske državne politike. Ju-goslovenska muslimanska organizacija optužila ga je zbog toga kao »rasadište srpstva među Muslimanima« i da je »prestao biti čisto muslimansko društvo«. Slično je reagirao i predsjednik »Gajreta« u Skoplju Zija Smailbegović, a podržao ga je i direktor Velike medrese Mehmedbašić. I pored neslaganja sa takvom politikom, »Gajret« je prihvatan i među Bošnjacima-Muslimanima u Sandžaku i Crnoj Gori, u vezi s čim su angažirani područni muftije i vjerski službenici, koji su ekonomski bili ovisni od države.
Još 1920- godine formiran je pododbor u Pljevljima, a zatim u Bijelom Polju, Podgorici, Baru, Ulcinju, Plavu, Novom Pazaru, Prijepolju i drugim krajevima Sandžaka. U Sandžaku je 1921. godine bilo 12 povjerenika „Gajreta“. Od njih su 11 bili imami ili vjeroučitelji. U Plavu je za predsjednika pododbora imenovan šef tamošnje policijske ispostave Tomo Spasojević, a za sekretara učitelj Radoš Rakuš, iako je oko 88% stanovništva ovog kraja bilo muslimanske vjere.Širenju »Gajreta« u Sandžaku, Crnoj Gori i Makedoniji, suprotstavljala se politička stranka »Džemi-jet«. Ona je preko svog lista »Hak« zastupala gledište da je uloga »Gajreta« u odnosu na muslimanski svijet denacionalizatorska.......
Suprotstavljanje »Džemijeta« »Gajretu« najviše se javljalo u Novom Pazaru. Ono je došlo do izražaja i prilikom formiranja »Gajretovog« internata u ovom gradu. Pošto je propaganda »Džemijeta« uspjela da odvrati muslimansko stanovništvo Novog Pazara da svoju djecu školuju uz materijalnu pomoć »Gajreto-vog« internata, odluka o formiranju internata u Novom Pazaru bila je izmijenjena. Glavni odbor »Gajreta« donio je najprije odluku da se internat formira u Pnjepolju, a izatrm, zbog malog interesiranja, internat je 1925. god. premješten u Pljevlja. Prve tri goodine nije bilo odgovarajuće zainteresiranosti, pa je uspješan rad započeo tek od školske 1928/29. godine i trajao do aprila 1941. godine.....Odkako je je na čelo došla grupa Avda Hasanbegovića bilo je prihvaćeno pravilo da se provjerava poličika podobnost roditelja djece kojima je odobreno korišćenje internata. Glavni odbor je zauzeo stav da se „uskrati svaka pomoć onoj djeci čiji se roditelji nalaze u „separatističkim“ i „antidržavnim“ organizacijama, koje djeluju protiv državnog i narodnog jedinstva.“
I pored svih nastojanja ondašnjih državnih vlasti da se muslimanska omladina u Sandžaku i Crnoj Gori nacionalno otuđi putem „Gajreta i počini interesima velikodržavne hegemonističke politike, rezultati su bili veoma skromni i više formani. Nakon sporazuma Cvetković-Maček, kada je ponovo pokrenuta ideja o autonomiji Bosne i Hercegovine, u organizacijama »Gajreta« u Sandžaku također je sa zadovoljstvom prihvaćena ideja o autonomiji. To je u Sandžaku tim prije bilo prihvaćeno jer je na plenarnoj sjednici »Gajreta« od 26. i 27. novembra 1939. godine u usvojenim zaključcima zahtijevana autonomija, ne samo Bosne i Hercegovine, već i Sandžaka.7
Na sastanku mjesnog odbora Priboja na Limu zaključeno je: »da su nepravedno administrativnom podjelom države (Bošnjaci-Muslimani) priključeni jednoj pokrajini kojoj ni historijski ni po svom nacionalnom mentalitetu nisu nikada pripadali.« Mjesni odbor u Pljevljima obavijestio je Glavni odbor da su na svom sastanku raspravljali pitanja autonomije, da su se u cijelosti solidarisali sa opravdanošću takvog zahtjeva, ističući »da nisu mogli ni donijeti drugačiju odluku nego da slijede u svemu »Gajret« i Muslimane Bosne i Hercegovine, čijim su se sastavnim dijelom uvijek smatra/i, pa i danas.«2 Mijesni odbor u Podgorici, u uslovima u kojima je radio, prvenstveno i zbog svog kadrovskog sastava, zaključio je da se oni „ ne smiju zalagati za autonomiju Bosne i Hercegovine, što bi značilo protiv srpstva.“
Prilog br. 2
SINOVI SANDŽAKA
str. 163 - 166
Kulturno-prosvjetno organizovanje Bošnjakau Sandžakuu i Crnoj gori
HARUN CRNOVRŠANINNURO SADIKOVIĆ
.Na području Sandžaka egzistirale su i nemuslimanske škole i druge kulturne institucije. Situacija se drastično mijenja u kulturno-obrazovnom sistemu Bošnjaka 1912. godine kada u Sandžak svoju vlast uspostavlja srpsko-crnogorski režim. Sve kulturne i obrazovne institucije koje su do tada postojale su ukinute ili zabranjene, a njihov nastavni kadar pobijen ili protjeran. Novi okupacioni režim je dozvolio postojanje Kulturno-prosvjetnog društva "Gajret" preko kojeg je namjeravao da bošnjačko stanovništvo srbizira. Gajret je osnovan u Sarajevu 1903. godine sa zadatkom da pomaže siromašne bošnjačke đake i studente. U novostvorenoj zajedničkoj Kraljevini Jugoslaviji ovo društvo je nastavilo sa radom i u Bosni i u Sandžaku, stim što je sada direktnu "brigu" o njemu preuzeo kralj Aleksandar Karađorđević. Da bi privukao što veći broj bošnjačkih učenika i studenata Beograd je počeo da ih pomaže i stipendira.
Otvaraju se i besplatni internati za bošnjačku omladinu. Srpska vlast je uspjevala da u Upravne odbore ovog društva ubaci Bošnjake koji su se opredeljivali kao Srbi i koji su trebali da među Bošnjacima sprovode srpsku državnu politiku. Uporedo se mijenja i sastav ovog društva. U njegove pododbore ulazi sve veći broj Srba i Crnogoraca. Sandžački i crnogorski Bošnjaci se nisu slagali sa ovakvom politikom jugoslovenskog kralja, pa ipak su bili prinuđeni, zbog materijalne zavisnosti, da prihvate "Gajret" kakav jeste. " Protiv ovakvog Gajreta bile su i muslimanske političke stranke – u Sandžaku Džemijet i u Bosni i Hercegovini Jugoslovenska muslimanska organizacija.
Zbog velikog utjecaja Dzemijet partije u Novom Pazaru propao je pokušaj otvaranja Gajretovog internata u ovom gradu, tako da je internat prebačen u Plje-vlja. Usluge pljevaljskog internata koristio je značajan broj bošnjačkih učenika iz mnogih sandžačkih gradova. U Novom Pazaru je Dzemijet ubacio svoje ljude u Gajretov upravni odbor tako da je rad prosrpski orijentisanih članova bio potpuno paralizovan. To je trajalo do 1924. godine kada je Dzemijet, zahvaljujući izbornom teroru Nikole Pašića, ukinut. ..........u Sandžaku.
U svojoj izuzetnoj studiji "Djelovanje Gajreta u Sandžaku (1920-1941)", mr. Safet Bandžović navodi daje "Gajret pokušao da djeluje i na kulturno-prosvjetnom planu jer se radilo o jednom od privredno, kulturno i prosvjetno najzaostalijih dijelova zemlje. Posebno je bila porazna slika u pogledu pismenosti stanovništva, naročito muslimanskog. Prema popisu iz 1931. godine u Sandžaku je bilo nepismenih 101.923 ili 76,4% lica starijih od deset godina." 14 I pored svega navedenog ukupan Gajretov rad u Sandžaku nije imao nekog većeg uticaja i nije bio prihvaćen od širokih narodnih masa.
Prilog br. 3
dr. Safet Bandžović
O DJELOVANJU "GAJRETA" U SANDŽAKU IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA "Gajret"1 je sa svojim djelovanjem u Sandžaku počeo 1920. godine. Najpre je došlo do uspostavljanja njegovog pododbora u Priboju. Iste godine imenuju se povjerenici u Prijepolju (4), Novoj Varoši (3), Novom Pazaru (2), Bijelom Polju (2), Sjenici (2), i u Pljevljima (1). Ubrzo je "Gajretova" organizacija uz pomoć državnih organa postala razgranatija. Već 1921. godine umjesto povjerenika osnivaju se pododbori u Prijepolju, Novom Pazaru i Bijelom Polju, dok se u ostalim mjestima zadržavaju povjerenici. Osim toga, bili su imenovani povjerenici u Brodarevu, Kanju, Komranu, Kosatici, Hisardžiku, Kaćevu, Petelju, Velikoj Župi i Stranjanju (sve u prijepoljskom srezu). Međutim, ova povjereništva su ubrzo prestala sa radom.2 Širenje "Gajretove" organizacije u Sandžaku pomagali su pored državnih organa, vjerski službenici i bosanskohercegovački iseljenici.
Od 12 povjerenika koji su bili postavljeni 1921. godine, 11 ih je bilo iz redova imama ili vjeroučitelja. Mada su se na ovim akcijama oko "Gajretove" popularizacije anga-žovale i državne vlasti i vjerski službenici, domaće muslimansko stanovništvo se prema "Gajretu" odnosili sa nepovjerenjem, vidjeći u njegovoj aktivnosti opasnost od "nacionalizovanja" u srpskom smislu. Organizovani otpor jačanju "Gajretovog" uticaja i širenju njegove mreže u Sandžaku pružila je i politička partija "Džemijet" koja je nastojala da sve njegove akcije onemogući koristeći svoj snažan uticaj među muslimanskim svijetom, razvijajući snažnu antigajretovsku propagandu i predstavljajući ga kaoradikalsko društvo bosanskih Muslimana preko koga su vladajući krugovi htjeli ojačati svoj politički uticaj u Sandžaku i Makedoniji. List Jugoslovenske muslimanske organizacije "Pravda" takođe jedjelovao protiv "Gajreta" navodeći da je on izgubio raison d' etre kao muslimansko potporno društvo i da se pretvorilo u čisto srpsko-radikalno propagandističko društvo i sredstvo radikalske vlade za "nacionalno odgajanje" muslimanskog podmlatka u srpskom smislu.3
Najveći dio muslimanskog naroda u Sandžaku poslije prvog svjetskog rata, izložen neprekidno političkim i asimilatorskim pritiscima, izbornom terorisanju i otvorenim pozivima na iseljavanje, još više se povlačio u sebe, naviknut na svoj način življenja i čuvanje gotovo kultnih, vjekovno ukorjenjenih tradicija Muslimanska sredina pretvarala je svoju snagu i želju za očuvanjem nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta u otpor prema svemu onom što je dolazilo izvan tog kruga. Zato su sve akcije koje su sa strane pokretane morale računati na gotovo kolektivnu odbojnost i nepovjerenje. Sve ono što se u običnom narodu vezivalo za "Gajret" i njegovo suštinsko opredjeljenje nisu obezbjeđivali mogućnost za njegov efikasniji rad i neki širi uticaj u Sandžaku, bez obzira na to što su se u njegovom radu i popularizaciji angažovali najviši predstavnici vlasti koji su svojim autoritetom nastojali da privuku Muslimane. Zato brzo osnivanje "Gajretovih" pododbora i povjereništava nije pratilo onako masovno i aktivno učešće naroda kako je bilo planirano, niti je "Gajret" mogao imati željeni uticaj.................
Pribojski pododbor "Gajreta", osnovan 1920. godine radio je sve do 16. 10. 1924. i od tada je, umjesto njega, djelovao povjerenik koji je postojao sve do 1931. ali bez vidljivijeg uspjeha kako se ističe u listu "Gajret" iz juna 1940. godine. Godile 1931. povjerenik je razriješen dužnosti. Novi povjerenik je imenovan tek 27. 7. 1938. a nakon pola godine opet je uspostavljen pododbor. U Prijepolju je, umjesto povjerenika, 1921. postavljen pododbor. Pljevaljski pododbor formiran je 1922. ali je 1933. godine zbog slabih rezultata ukinut i imenovan povjerenik. Godine 1934. opet je uspostavljen mjesni odbor.5............................
Pored spomenutih mjesta "Gajret" je pokušavao osnovati svoja povjereništva i pododbore u manjim mjestima, ali su svi oni bili kratkog vijeka. Tako je došlo do imenovanja povjerenika u Beranu, Brodarevu i Rožaju, ali se nisu mogli održati. Mada je u Rožaju postojao mjesni odbor, on zbog svoje neaktivnosti nije mogao dograditi ni svoj dom iako mu je Glavni odbor nudio potrebni novac za dogradnju. Osim u navedenim mjestima, "Gajret" je pokušavao i sa osnivanjem pododbora u Potpeću (Pljevaljski srez) ali bez posebnog uspjeha u radu. Mada je išao sa velikim ambicijama u djelovanju, u Sancaku rezultati "Gajreta" u organizacionom smislu nisu bili, po mišljenju njegovog glavnog odbora, zadovoljavajući.
U Sandžaku je 1940. godine postojalo samo 9 "Gajretovih" mjesnih odbora, a cjelokupna njegova organizacija imala je 115 mjesnih odbora i 81 povjerenika.."Gajret" je pokušavao da u Sandžaku djeluje i na kulturno-prosvjetnom planu ....U tom smislu vrlo značajno mjesto u djelovanju u Sandžaku trebalo je da ima otvaranje njegovog konvikta (internata) prvo u Novom Pazaru a zatim u Pljevljima..... Bez konsultacija sa mjesnim odborom, Glavni odbor je otvorio konvikt u Novom Pazaru. Za upravnika ovog konvikta imenovan je učitelj Mustafa Kreso. Međutim, i pored njegovog zalaganja naišao je na velikii organizovani otpor "Džemijeta" i antigajretovsko raspoloženje i odbojnost stanovništva. Tako je prve godine u internat stupilo svega pet pitomaca a na kraju školske godine ostalo je svega dvoje. Za tu prvu godinu za rad konvikta obezbeđeno je (utrošeno) 26.423 dinara. Konvikt je zbog malog broja pitomaca i nerentabilnosti zatvoren, pa je postojala ideja da se on nakon zatvaranja u Novom Pazaru premesti u Prijepolje. No, kako se tamo javilosvega 5 kandidata, nije ni tamo mogao biti otvoren. Tako je ovaj jedini sandžački internat nakon samo jedne godine rada bio zatvoren. .
Đački internati su bili idealno mjesto za djelovanje na muslimansku omladinu "u pravcu usvajanja srpske nacionalne ideje, koja je plasirana i u kontekstu zvanične doktrine jugoslovenskog nacionalnog unitarizma". Važno mjesto u "nacionalnom usmjeravanju" muslimanske omladine imali su upravnici internata koji su morali zadovoljiti stroge nacionalne kriterijume i biti dokazani radnici za "nacionalnu stvar". Za djelovanje u internatima postojali su i posebni planovi nacionalnog rada koji su omladini trebali pokazati ko su i šta su Muslimani po porijeklu, srpskoj kulturi i tradiciji. Učenici su usmjeravani na čitanje određene literature, latinica se isključivala kao nacionalno pismo, a posebno je razvijan osjećaj odanosti i zahvalnosti kraljevskoj kući Karađorđevića. "Gajretovi" pitomci učestvovali su u radu raznih nacionalnih organizacija poput SOKOL-a, Jadranske straže i sličnim organizacijama, dok su, s druge strane, strogo kažnjavane one aktivnosti koje nisu bile s tim u skladu ili čitanje opozicione štampe.
Ukupan "Gajretov" rad u Sandžaku između dva svjetska rata, iako neosporno ambiciozno zamišljen kao masovan i znatno plodotvorniji, u samoj stvarnosti bio je suočen sa djelovanjem niza činjenica nacionalne, političke, vjerske, kulturne i finansijske prirode koji su uticali na to da on bude marginalni faktor u životu najvećeg dijela sandžačkih Muslimana.....
Prilog br. 4
ISTORIJA BOSNE (link na internetu: http://www.camo.ch/povijestbih13.htm)
12-Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941. god.
Noel Malcolm
”......Od 1909. godine "Gajret" je bio izrazito prosrpski raspoloženo društvo (toliko izrazito da su ga vlasti zabranile za vrijeme rata), koje je držalo da se muslimani trebaju identificirati sa Srbima ako se žele osloboditi Austro-Ugarske.24 Međutim, taj je stav sve više gubio pristaše zbog nasilja koje su srpski seljaci i srpski vojnici provodili nad muslimanima u prvim poratnim mjesecima. Da su bosanski muslimani znali za osobno mišljenje ministra u srpskoj vladi Stojana Protića, koji je 1917. godine predlagao da se problem bosanskih muslimana "riješi" programom prisilnog pokrštavanja i pokolja, te bi se simpatije zacijelo bile još brže istopile.25 24. O "Gajretu" vidi ibid., str. 285; Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 126-127. O prosrpskoj struji u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji vidi kod Purivatra, Nacionalni i politički razvitak, str. 165.25. Protićeve su riječi zabilježene u memoarima kipara Ivana Mcštrovića: "Kad naša vojska prede preko Drine, dat će Turcima rok od 24 ili 48 sati da se vrate u krilo vere svojih pređa. Svaki onaj koji to odbije bit će masakriran, onako kako smo to nekad radili u Srbiji" (Grmck i dr., ur., Le Nettoyage ethnique, str. 126)„GAJRET“ U SANDŽAKU (II dio)
Prilog br. 5
Alija Nametak 29.VI 1973.god......
SARAJEVSKI NEKROLOGIJ
str. 191 umro je Šućrija Kurtović, u 83. godini života. Šućrija je završio studije prava u Beču. Za vrijeme Prvog svjetskog rata prebjegao je u Rusiju. Kad je ustanovljen soluunski front, i on je učestvovao kao oficir, s još nekim muslimanima Srbima. Čini mi se da je bio i u Prvom Narodnom predstavništvu u ime bosansko¬hercegovačkih muslimana. Muslimani su imali u tom predstavništvu deset poslanika, od kojih su osmorica bili Srbi, a dvojica - dr. Mehmed Spaho i dr. Halid-beg Hrasnica - su bili predstavnici Jugoslavenske muslimanske organizacije. S bratom Alijom i grupom ljudi oko "Gajreta" radio je na srpskom narodnom osvješćivanju bosanskohercegovačkih muslimana, ali nije imao u tome većeg uspjeha. Čak nije uspio da bude izabran za narodnog poslanika, osim za vrijeme izbora Pere Živkovića god. 1931, kada se kao takav probio u Foči, jer uopće nije bilo druge izborne liste. Bila je to, kako se govorilo, "trka s jednim konjem". I oženio se Srpkinjom, Marom, doktorom medicine, s kojom je imao dva sina, a obojici je dao muslimanska imena; mlađemu, Omeru, dao je ime svoga oca. Prilog br. 6 Institut za istoriju; Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 333-425.
Članci i rasprve
Senija Milišić”…..Naime, JMO, politička stranka najvećeg dijela Bošnjaka, i pored svih pokušaja nije uspjela da svoj uticaj proširi i na društvo "Gajret". U ovom društvu i oko njega bio je onaj dio bošnjačke inteligencije koja se vezala za srpske političke krugove suprotstavljajući se politici JMO. Uz punu pomoć vladajućih krugova "Gajret" je korišten kao pogodno sredstvo odvajanja Bošnjaka od JMO i njihovog čvršćeg vezivanja za srpski režim i aparat vlasti. U nemogućnosti da suzbije i neutrališe akcije "Gajreta " i ostvari kontrolu nad njegovim radom, JMO je 1923. osnovala novo kulturno-pros-vjetno društvo ”Narodnu uzdanicu”.
OSVRT NA POJEDINE ISTORIJSKEČINJENICE KOJE SU SADRŽANE U DATIM PRILOZIMA
Svaki korisnik ovog materijala sam će formirati svoj sud o tome s kojim ciljem je formiran „Gajret“ u Sandžaku, kako i uz pomoć koga je ostvarivao svoju djelatnost.....Međutim, vrijedno je uzeti neke od segmenata iz datih istorijskih priloga i posebno ukazati na njihove poruke.
Pilog br. 1 Dr. Mustafa Memić: Bošnjaci - Muslimani Sandžaka i Crne Gore ......Kulturno-prosvjetno društvo „Gajret“, koje je od 1929. godine preimenovano u „Srpsko muslimansko kulturno-prosvjetno društvo, što je među aktivistima »Gajreta« izazvalo protivljenje, ali bez uspjeha..... Šta je značilo imenovanje „Gajreta“ kao „Srpsko muslimansko kulturno-prosvetnog društva“? Ako je „Gajret“ trebao biti muslimansko, tj. bošnjačko kulturno udruženje zašto mu je u imenu dodan sufiks „srpsko“? Zašto svi oni koji danas pišu i objavljuju „knjige“ o „Gajretu“ kao „naprednom“ bošnjačkom, muslimanskom udruženju uporno prikrivaju ovu činjenicu koja se odnosi na ime „Gajreta“ navodeći da je „Gajret“ imao samo naziv „Kulturno-prosvetno društvo“, što nije tačno? „.....u upravni odbor društva budu izabrani oni koji su se nacionalno opredjeljivali kao Srbi i među Muslimanima provodili srpsku nacionalnu politiku.“dr. Avdo Hasanbegović »jedan od ekskluzivnih radikala Muslimana,« koji je također bio i jedan od idejnih nosilaca srpske državne politike među Muslimanima. Očekivalo se da će se preko »Gajreta« Muslimani u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslaviji, ako ne »posrbiti«, a ono bar postati vjerni sljedbenici srpske državne politike »rasadište srpstva među Muslimanima« -
Zbog čega je manji dio sandžačkih Bošnjaka pristajao da se uključi u djelatnosti „Gajreta“ iako je bilo jasno da je osnovni cilj „Gajreta“ srbizacija Bošnjaka, odnosno ubijanje bošnjačkog nacionalnog, kulturnog, vjerskog i svakog drugog identiteta?U narodu je živjelo sjećanje na onaj „Gajret“ iz 1903. god. kad je „Gajret“ zaista bio muslimansko, tj, bošnjačko udruženje. Još kad je muslimanski narod Sandžaka vidio da se kao povjerinici „Gajreta“ pojavljuju niko drugi do njihove hodže onda je razumljivo zašto je pristajao da prihvati „Gajret“.
U osnovi svega dva su osnovna faktora koji su doveli do toga. To su: - Siromaštvo koje je mladim generacijama onemogućivalo školovanje i uključivanje u nove životne norme- Pohlepa i žudnja za vlasšću kod jednog dijela gradskog bošnjačkog stanovništva. U najkraćem, kao i svaki drugi kolonizator i osvajač u svijetu i srpske vlasti su Bošnjacima u Sandžaku, ploslije 1918. god. poslali jasnu poruku u smislu: Otvorit će mo vam školu za vašu djecu, poslije koje će moći dobiti neki posao, dat će mo im besplatni internat, otvorit će mo biblioteku, otvorit će mo fabriku za tkanje ćilima...... ali pod uslovom: 1. da bošnjačka djevojka, postepeno, ne odmah, svoju odjeću zamijeni novom odjećom kakvu nose i srpske djevojke. 2. da isto to urade i bošnjački omladinci. 3.Da bošnjačka omladina organizuje „zabave“ na kojima će se, zajedno sa Srbima, „zabavljati“ uz alkohol i srpsku muziku. Dat ce mo vam sve gore pomenuto samo vi zaboravite što prije da ste Bošnjaci, odnosno zaboravite da ste muslimani.
Ali, da bi Bošnjaci lakše prihvatili ponudu upotrijebljen je, tj. zloupotrijebljen je „Gajret“. U Sandžaku je 1921. godine bilo 12 povjerenika. Od njih su 11 bili imami ili vjeroučitelji. Kako je došlo do toga da od 12 povjerenika „Gajreta“ u Sandžaku, koji su bili postavljeni 1921. godine, 11 ih bude iz redova imama ili vjeroučitelja kad je „Gajret“ nemoguće spojiti sa islamom. Jer i pored nekih periferinih islamskih aktivnosti koje su priređivane u okviru „Gajreta“, kao što je učenje mevluda, on je u svojoj suštini bio antiislamska organizacija. Radilo se o tome da su tadašnje hodže u cijelosti ekonomski zavisili od srpskog režima. Režim nije dozvolio bilo kakvo organizovanje Islamske zajednice u bilo kakvom obliku tako da su hodže u cijelosti ekonomski zavisili od onoga što dobiju od srpskih vlasti. A režimsku platu i nadoknadu mogao je tada dobiti samo onaj hodža koji je izvršavao ono što je od njega režimm zahtjevao.
Jedan hadis (islamska pouka) vjerovatno najbolje objašnjava sve ovo. On glasi: „Siromaštvo je najbliže nevjerstvu“. Siromašna i gladna osoba vrlo lahko i vrlo brzo zaboravI i na vjeru i na nacionalni, kulturni i bilo koji drugi identitet. U siromaštvu na prvo mjesto dolazi potreba da se najede, obezbjedi konačište i nekako podigne podmladak. „U Sandžaku je 1940. godine postojalo samo 9 "Gajretovih" mjesnih odbora, a cjelokupna njegova organizacija, ucijeloj kraljevini SHS, imala je 115 mjesnih odbora i 81 povjerenika. Ukupan "Gajretov" rad u Sandžaku između dva svjetska rata, iako neosporno ambiciozno zamišljen kao masovan i znatno plodotvorniji, u samoj stvarnosti bio je suočen sa djelovanjem niza činjenica nacionalne, političke, vjerske, kulturne i finansijske prirode koji su uticali na to da on bude marginalni faktor u životu najvećeg dijela sandžačkih Muslimana.....
“ Pokušavajući da sumiraju Gajretove rezultate tvorci hvalospjeva o sandžačkom „Gajretu“ ih prikazuju na svoj naručeni način. Kakvi su bili stvarni Gajretovi rezultati u Sandžaku najbolje se vidi iz gore citiranih podataka.„Gajret“ je bio „marginalni faktor u životu najvećeg dijela sandžačkih Muslimana.....“ kako je zabilježeno u citiranom isktorijskom izvoru. Međutim, iako su rezultati sandžačkog „Gajreta“ bili marginalni u životu najvećeg dijela sandžačkih Bošnjaka ti marginalni rezultati pokazuju svoje razorno dejstvo čak i danas. I sve to cijelih 80 godina nakon gašenja „Gajreta“. To dejstvo ogleda se, u prvom redu, u tome što i današnje srpske vlasti među sandžačkim Bošnjacima pronalaze one pojedince koji, zarad ličnih interesa, pokušavaju „afirmativno“, služeći se naistinitim i friziranim podatcima, pisati o sandžačkom „Gajretu“. Tu naručenu pisaniju oni plasiraju preko zavičajnih muzeja i drugih „institucija“.
Da li čudi što su neki od tih pojedinaca ponovo službenici Islamske zajednice.? „U Plavu je za predsjednika pododbora imenovan šef tamošnje policijske ispostave Tomo Spasojević, a za sekretara učitelj Radoš Rakuš, iako je oko 88% stanovništva ovog kraja bilo muslimanske vjere“ Tvorci današnjih hvalospjeva o „Gajretu“, koji vješto prikrivaju istorjske činjenice o sandžačkom „Gajretu“ mora li bi odgovoriti na pitanje koja je uloga šefa žandarmerije kao predsjednika „muslimanskog“ Kulturnog društva? U Beogradu je 1931. god. podignut „gajretov“ dom. Pokrovitelj ove izgradnje bio je kralj Aleksandar Karađorđević, a dom je dobio ime „Osman Đikić.U čemu je bio interes srpskog kralja da u Beogradu podigne objekat u kojem tebaju stanovati i školovati se siromašni studenti sandžačkih Bošnjaka?Ko je bio Osman Đikić po kome je imenovan Gajretov dom u Beogradu?
Iako iz časne, begovske, bošnjačke, muslimanske familije ĐIkića, Osman je preuzevši predsednikovanje u „Gajretu“ 1909. god. učinio to da „Gajret“ postane u cjelosti prosrpska organizacija a onda je „Gajret“ od osmana načinio „Srbina“. Evo kako je u srpskoj pisanoj riječi opisan Osman Đikić: ”Srpski pesnik muslimanske vere Osman Đikić (1879-1912) predstavio nam se kao pesnik, autor drama, publicista i političar….. Bio je to dobar i civilizovan musliman koji se celoga života borio za lepotu i evropsko shvatanje muslimanske vere, a u njemu, duboko, živela i bujala krv Srbina. Posle rođenja i prvih školskih dana u Mostaru, Đikić se bori za svoju veru i slobodu, protiv one druge, austrougarske.
Zatim, odlazi u Carigrad, gde još više biva musliman. Ali, tamo je i istorija naroda njegove krvi, njegovog srpskog naroda. Osman Đikić je u Carigradu još veći Srbin, i on žuri u Beograd…..Kada je trebalo osnovati porodicu, svoj dom, Osman Đikić i tada ne zaboravlja da je Srbin. Glumica Zora Mihailović, očarala ga je. U Brčkom, govorila je stihove iz "Kosovske balade", pesme o srpskim vitezovima, o "ludim" srpskim ljubavima. Zora je bila iz Trebinja - "malog srpskog Beograda". Ova ljubav Osmana i Zore, iznenadila je ortodoksne muslimane. Ali, Đikić je želeo u svom domu "svoju malu Srbiju". Pre Zore, život mu je bio "nedovoljno srpski".Sada je imao Srbiju, Zoru i pesmu kojom je poručivao dušmanima: ".
.. Ne, nikad neće, ko se Srbom zove,
Pred vama strepit', nit' se molit vama,
Nećete prepast' oči sokolove
Ovoga svjeta najžešćim mukama!"U "Himni Srba muslimana", on poručuje:"Pojmo pjesmu, nek se vije,
Neka bratska ljubav sije,
Kroz naš zavičaj!
Srpska vila eno hiti,
Da nam lovor-vjence kiti,
Pojmo složno haj!Srpski pesnici Vuk, Zmaj, Šantić, Ćorović, - bili su idoli Osmana Đikića. To je dokazao i svojim pesmama: "Branku", "Zmaj Jovi Jovanoviću", "Vuku Stefanoviću Karadžiću" (pesma napisana povodom prenosa Vukovih kostiju iz Beča u Beograd). U trideset i prvoj godini 30. marta 1912. umro je Osman Đikić. Celoga života, osećao je duboku i bremenitu srpsku krv…..…..
Ali, iz svih tih stihova, kucalo je srpsko srce i pratilo ga do kraja života. I dalje, gledao je Beograd, hvatao se za bratsku srpsku reč i ruku, i čekao ostvarenje vekovnih snova. U pesmi "Ispovijed", koja je njegova lična himna porekla i rodoslova, Đikić kaže: "... Islam mi je vjera sveta
Al' mi ona ništ' ne smeta
Da mi kuca srpsko bilo"….
(Glas javnosti, Beograd, 15/16 decembar 2002. god. – feljton ”Kad je muzika ratovala)
Kada vas put nanese kroz drevni Mostar pa pritom posjetite drevnu Karađoz-begovu džamiju vidjet će te ispred džamije spomenik Osmanu Đikiću kojeg su podigle i 30. marta 1936. god. otvorile srpske vlasti. Spomenik je trebao da liči na nekakvo turbe a na njemu je ćirilični ispis Osmanovog imena. Pri otvaranju spomenika srpske vlasti su u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji dale popust od 80% na voznu kartu svima onima koji su htjeli da dođu u Mostar i u živo vide kako vlasti nagrađuju „Srbina“ Osmana.
Prilog br. 2
SINOVI SANDŽAKA HARUN CRNOVRŠANINNURO SADIKOVIĆ
Na str. 164 ove knjige iz koje je uzet ovaj prilog nalaze se dvije fotografije. Na prvoj fotografiji nalaze se članovi Novopazarskog pododbora „Gajret“. Od 18 njih koji imaju fesove na glavi, što znači da su to Bošnjci, samo dvojica su i bošnjački obučeni. Samo osoba prva slijeve i osoba prva sa desne strane na fotografiji imaju na sebi autentičnu bošnjačku odjeću. Odjeću koja nije ni turska ni srpska nego autentično bošnjačka. Ali u Gajretovom „programu“ pisalo je nešto drugo što se odnosilo na bošnjačku odjeću.Na drugoj fotografiji su članovi Bjelopoljskog „Gajreta“ iz 1928. god.Uz „bošnjačka“ odijela na njima tu je i jedan žandarmerijski oficir, sa šajkačom i srpskom krunom na njoj. A „Gajret je, kao, bio „muslimansko“ Kulturno društvo, sa srpskim žandarmima, oficirima..... Na trećoj fotografiji su polaznice Gajretove ćilimarske škole u Novom Pazaru iz 1931. god. Od njih 12, koliko ih je na fotografiji, 10 je obučeno kao što se Bošnjakinja i oblačila u tom vremenu ali su njih dvije već bile poslušale savjete gajretovih „vaspitača“ i svoju bošnjačku odjeću zamjenile sa onom „gajretovskom“.U nekim prijepoljskim familijama i danas ima Gajretovih fotografija. Bilo bi interesantno vidjeti ih.
Prilog br. 3 dr. Safet Bandžović O DJELOVANJU "GAJRETA" U SANDŽAKU IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA „....Iste godine (1920.) imenuju se povjerenici u Prijepolju (4)..... bili su imenovani povjerenici u Brodarevu, Kanju, Komranu, Kosatici, Hisardžiku, Kaćevu, Petelju, Velikoj Župi i Stranjanju (sve u prijepoljskom srezu). Međutim, ova povjereništva su ubrzo prestala sa radom.....“ Oni koji pišu, istorijski netačne, hvalospjeve o Gajretovom radu u Sandžaku ne navode ovaj podatak da se Gajretovi povjerenici nisu nigdje mogli održati u seoskim sredinama. Uzrok tome je u činjenici da Bošnjaci u seoskim sredinama nisu dolazili u dodir sa srpskim vlastima, niti zavisili od nje, kao oni Bošnjaci u gradovima gdje su srpske vlasti nudile položaje, posao, „škole“, biblioteke..... svim „gajretovskim“ muslimmanima, odnosno Bošnjacima. Može se slobodno reći da se seosko „muslimansko stanovništvo prema "Gajretu" odnosili sa nepovjerenjem, vidjeći u njegovoj aktivnosti opasnost od "nacionalizovanja" u srpskom smislu.“ kako je i zapisano u citiranom istorijskom izvoru.
„List Jugoslovenske muslimanske organizacije "Pravda" takođe je djelovao protiv "Gajreta" navodeći da je on izgubio raison d' etre kao muslimansko potporno društvo i da se pretvorilo u čisto srpsko-radikalno propagandističko društvo i sredstvo radikalske vlade za "nacionalno odgajanje" muslimanskog podmlatka u srpskom smislu“ Današnji tvorci naručenih radova i „knjiga“ o sandžačkom Gajretu vješto prikrivaju sve historijske izvore kao što je ovaj, gore citirani, list „Pravda“. List „Pravda“ stvarali su oni koji su bili savremenici dešavanja o kojima ovdje govorimo a koji nisu bili podlegli velikosrpskoj gajretovskoj propagandi.
„Pribojski pododbor "Gajreta", osnovan 1920. godine radio je sve do 16. 10. 1924. i od tada je, umjesto njega, djelovao povjerenik koji je postojao sve do 1931. ali bez vidljivijeg uspjeha kako se ističe u listu "Gajret" iz juna 1940. godine. Godile 1931. povjerenik je razriješen dužnosti. Novi povjerenik je imenovan tek 27. 7. 1938. a nakon pola godine opet je uspostavljen pododbor.“Kad se govori o sandžačkom „Gajretu“ posebnu pažnju treba obratiti na ovaj istorijski podatak. Kad se govori o sandžačkom „Gajretu“ posebnu pažnju treba obratiti na ovaj istorijski podatak.
To zbog toga što je nedavno objavljena knjiga „Gajret u Priboju“, autora Faruka Dizdarevića a u ovoj hvalospjevnoj knjizi piše da je „Gajret“ u Priboju djelovao od 1903. do 1941. god. što je laž i podvala. Uz to, rezultate „Gajreta“ u Priboju, koji je ovdje djelovao samo od 1920 do 1924. god. pa zatim od 1938. do 1941. god. list „Gajret“ ocjenjuje kao vrlo slabe. I pored toga, služeći se podvalom i neistinom autor knjige o Gajretu u Priboju piše o „izvanrednim, veoma zapaženim i kolosalnim rezultatima „Gajreta“ u Priboju“Međutim, gore citirani istorijski izvor pokazuje kako izgleda „gajretovska istina“.Posebno je čudno da u ovoj knjizi o pribojskom „Gajretu“ njen recezent dr.
Olga Zirojević ističe kako je „to bilo prvo kulturno–prosvetno društvo muslimana na našim prostorima..... a među članovima se nalazio veliki broj nemuslimana i priličan broj đaka i studenta pravoslavne vere.....“Autor. Faruk Dizdarević je međutim propustio da objasni kakvo je to „prvo kulturno–prosvetno društvo muslimana na našim prostorima koje u svojem članstvu ima i „priličan broj đaka i studenata pravoslavne vere“. ...... Đački internati su bili idealno mjesto za djelovanje na muslimansku omladinu "u pravcu usvajanja srpske nacionalne ideje, koja je plasirana i u kontekstu zvanične doktrine jugoslovenskog nacionalnog unitarizma". Važno mjesto u "nacionalnom usmjeravanju" muslimanske omladine imali su upravnici internata koji su morali zadovoljiti stroge nacionalne kriterijume i biti dokazani radnici za "nacionalnu stvar".
Za djelovanje u internatima postojali su i posebni planovi nacionalnog rada koji su omladini trebali pokazati ko su i šta su Muslimani po porijeklu, srpskoj kulturi i tradiciji. Učenici su usmjeravani na čitanje određene literature, latinica se isključivala kao nacionalno pismo, a posebno je razvijan osjećaj odanosti i zahvalnosti kraljevskoj kući Karađorđevića. "Gajretovi" pitomci učestvovali su u radu raznih nacionalnih organizacija poput SOKOL-a, Jadranske straže i sličnim organizacijama, dok su, s druge strane, strogo kažnjavane one aktivnosti koje nisu bile s tim u skladu ili čitanje opozicione štampe..... Konvikt je zbog malog broja pitomaca i nerentabilnosti zatvoren, pa je postojala ideja da se on nakon zatvaranja u Novom Pazaru premesti u Prijepolje. No, kako se tamo javilo svega 5 kandidata, nije ni tamo mogao biti otvoren.....“
Oni koji koji danas pokušavaju proturiti naručene radove o sandžakom „Gajretu“ posebno mjesto, u svojim radovima, daju Gajretovim internatima opisujući ih kao „rasadnike novog i modernog načina života i stvaranja“. Šta su bili i čemu su služili Gajretovi internati najbolje se vidi iz citiranog istorijskog izvora. Kao što je gore navedeno Gajretov internat nakon protjerivanja iz Novog Pazara nije mogao, zbog bojkota, biti otvoren ni u Prijepolju
Prilog br. 4
Istorija BosneNoel Malcolm
”Od 1909. godine "Gajret" je bio izrazito prosrpski raspoloženo društvo…..” Ako jedan istorijska veličina, kakav je engleski istoričar NOEL MALCOLM iznosi ovakvu tvrdnju, a iznosi je na osnovu orginalne istorijske građe, je li moguće da nekakvi ”istraživači” u Sandžaku to negiraju?_________________________________________________________
Prilog br. 5
SARAJEVSKI NEKROLOGIJ ALIJA NAMETAK
„.....s još nekim muslimanima Srbima. „.....Muslimani su imali u tom predstavništvu deset poslanika, od kojih su osmorica bili Srbi U pojedinim, po Bošnjake čemernim, istorijskim razdobljima kakvo je i ovo u kojem je djelovao srpski „Gajret“ živjeli su, eto i „muslimani Srbi“????????? „......S bratom Alijom i grupom ljudi oko "Gajreta" radio je na srpskom narodnom osvješćivanju bosanskohercegovačkih muslimana, ali nije imao u tome većeg uspjeha. Oni koji danas u Sandžaku pokušavaju neistinito i netačno pisati o „Gajretu“ mogu napisati cijele biblioteke svojih naručenih hvalospjeva o „Gajretu“, mogu držati simpozijume i kongrese na temu „Gajreta“, međutim o „Gajretu“ je sve rečeno u gore napisanih pet riječi: „SRPSKO NARODNO OSVJEŠĆIVANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH MUSLIMANA“.Osnovni cilj „Gajreta bio je baš to: srpsko narodno osvješćivanje bosanskohercegovačkih muslimana A svi smo svjedoci toga kako u praksi izgleda „srpsko osvješćivanje muslimana, tj. Bošnjaka.
Prilog br. 6
Institut za istoriju; Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 333-425.
Senija Milišić
”U ovom društvu i oko njega bio je onaj dio bošnjačke inteligencije koja se vezala za srpske političke krugove Koji dio ”bošnjačke inteligencije“ se vezao za srpske političke krugove, odnosno za srpski režim? Kako su nagrađeni za to „vezivanje“? Uz punu pomoć vladajućih krugova "Gajret" je korišten kao pogodno sredstvo odvajanja Bošnjaka od JMO i njihovog čvršćeg vezivanja za režim i aparat vlasti. ”Gajret” je korišten kao pogodno sredstvo za odvajanje Bošnjaka od njihovog nacionnalnog, vjerskog, kulturnotg….. i svakog drugog identiteta. Ovo je, u stvari, odgovor na ključno pitanje: Šta je i čemu je služio ”Gajret”
NA KRAJU
Danas, nakon skoro osamdeset godina od prestanka postojanja ”Gajreta” u nekim Sandžačkim sredinama nanovo se počinje pisati i govoriti o ”Gajretu”. Ponegdje se pojavljuju čak i prijedlozi da se sadašnjim kulturnim udruženjima Bošnjaka daje ime ”Gajret”.
Šta je cilj i svrha svega ovoga?
U najkraćem: Skoro sva sadašnja pisanja o ”Gajretu” u Sandžaku u osnovi imaju za cilj da predstave ”Gajret” kao ”muslimansko”, ”kulturno”, ”napredno”, ”humanitarno….” i sl. udruženje. Iz priloženih istorijskih izvora jasno se vidi da ”Gajret” nije imao za cilj da bude ni muslimansko, ni kulturno ni napredno ni humanitarno udruženje, Sve ove odrednice ”muslimansko, kulturno, napredno, humanitarno…..” bile su samo maska jer je tadašnji ”Gajret” formiran i svoj rad provodio po diktatu tadašnjeg srpskog režima i imao je jedan jedini cilj a to je:
POKUŠATI SRBIZIRATI MUSLIMANE SANDŽAKA ILI PAK ODVOJITI IH ŠTO VIŠE OD NJIHOVOG NACIONALNOG, KULTRNOG, VJERSKOG I SVAKOG DRUGOG IDENTITETA.
Međutim, šta su stvarni rezultati ”Gajreta”?
Možda najbolji odgovor, kao i za sve drugo, daje istorija. U Priboju je Srpsko-muslimansko kulturno prosvetno društvo ”Gajret” radilo do 1940. god. I prema današnjem pribojskom “istraživaču” Faruku Dizdareviću postiglo je “fantsastične” rezultate.
Samo godinu-dvije dana nakon prestanka rada Srpsko-muslimanskog kulturno prosvetnog društvo ”Gajret” u Priboju, muslimani, tj. Bošnjaci pribojskog kraja doživjeli su ono što se u istoriji označava GENOCIDOM. Mnoga muslimanska sela, posebno ona u dolini rijeke Poblaćnice, potpuno su spaljena a hiljade Bošnjaka ubijena ili zauvjek protjerana.
Šta se desilo sa ”srpsko-muslimanskim prijateljstvom” njegovanom u Srpsko-muslimansko kulturno prosvetnom društvu ”Gajret” u Priboju? Je li njegovo postojanje i djelatnost pomogla Bošnjacima pribojskog kraja u onoj elementarnoj ljudskoj potrebi a to je – sačuvati život?
Isti slučaj susreće se i u pljevaljskom kraju. I u Pljevljima je Srpsko-muslimansko kulturno prosvetno društvo ”Gajret” postiglo ”fantastične” rezultate a nedugo iza toga DESET SELA BUKOVIČKOG KRAJA je ostalo bez Bošnjaka nad kojima su izvršeni strahoviti zločini.
Na drugoj strani u prijepoljskom kraju 1920. god. tadašnje srpske vlasti su postavile povjerenike ”Gajreta” u Komaranu, Stranjanima, Brodarevu, Hisardžiku, Kaćevu, Velikoj Župi….. ali nijedan od njih nije uspio razviti Gajretovu aktivnost jer je tamošnje stanovništvo prozrijelo šta se krije iza ”Gajreta”. U svim pomenutim mjestima bošnjačko stanovništvo je, izbijanjem II svjetskog rata, stvorilo svoju sopstvenu vojsku, lokalne odbrambene snage, i nije doživjelo sudbinu kakvu su doživjeli Bošnjaci pribojskog i pljevaljskog kraja.
Isti je slučaj sa bjelopoljskim sjeničkim, novopazarskim i tutinskim krajem gdje su se Bošnjaci sačuvali od ”fantastičnih” rezultata Srpsko-muslimanskog kulturno prosvetnog društvo ”Gajret” ali su i u dolazećem II sv. ratu sačuvali i svoj opstanak na tim prostorima.
Da li je danas potrebno oživljavati rad Srpsko-muslimanskog kulturno prosvetnog društvo ”Gajret”?
Da li je danas potrebno kulturnim udruženjima Bošnjaka u Sandžaku davati ime ”Gajreta”?
U Sandžaku Bošnjaci žive zajedno sa Srbima, Crnogorcima….To je istorijska činjenica i jednostavno Božija odredba koju treba poštovati u svakom pogledu.
U mnogim sredinama, posebno tamo gdje su manjina, Bošnjaci imaju potrebu da imaju svoja udruženja kroz koja će zadovoljiti svoje potrebe u oblasti kulture, nauke, umjetnosti, školstva…., odnosno kroz koja će jasno manifestvovati svoj nacionalni, kulturni, vjerski i svaki drugi identitet.
Sve ovo nije moguće ako se Bošnjaci nalaze u nekakvom Srpsko-muslimanskom kulturno prosvetnom društvo ”Gajret”.
Bošnjacima Sandžaka danas je potrebno zaista pravo bošnjačko udruživanje u oblastima kulture, nauke, umjetnosti, školstava…..jer sve te današnje, državne institucije
KOMŠIJA, POSRBI ME NJEŽNO
Prema izvještaju Milivoja M. Savića, tadašnjeg inspektora Narodne privrede, iz 1914. god. "Варош Пријепоље има 3 300 становника од којих су 800 Срби православни, а остало Срби Мухамеданци". (Kasaba Prijepolje ima 3.300 stanovnika od kojih su 800 Srbi pravoslavni, a ostalo Srbi Muhamedanci). Ovaj navod da u tadašnjem Prijepolju živi 3.300 ”Srba Muhamedanaca” bio je odraz zloglasnog Načertanija po kojem svo stanovništvo cijelog Balkana spada u Srbe, odnosno sve su to ”Srbi različitih vera.”
Zbog toga ako ovu velikosrbsku zabilješku Milivoja M. Savića napišemo jezičkim standardom bosanskog jezika ona će glasiti: Kasaba Prijepolje ima 3.300 stanovnika od kojih su 800 Srbi pravoslavni, a ostalo su Bošnjaci muslimani. I pored ovih 3.300 Bošnjaka u tadašnjem Prijepolju srpskoj vlast je, nakon okupacije ovog dijela Sandžaka i Prijepolja 1912. god., prvi zadatak bio da u Prijepolju otvori srpske škole. Srpske škole i za onih 3.300 „Muhamedanaca“. Bilo je to u načertanijevskom duhu i onog od strane Jevta Dedijera izrečenog: Sve će mo ih posrbiti, ne silom nego kroz škole i knjige...“.
Međutim, ncionalna svijest tadašnjih Bošnjaka, načertanijevskih «Muhamedanaca», bila je neokrnjena, nepotkupljena, nesrbizirana, ne..... pa u te srpske škole u Prijepolju, kao i u cijelom Sandžaku, sve do 1922. god. nije krenulo ni jedno bošnjačko dijete. Vidjevši to srpske vlasti pronalaze novi recept za posrbljavanje Bošnjaka. Prvo je u Beogradu sačinjen «Štatut» Islamske zajednice po kojem je Islamska zejednica bila pod direktnom upravom režima a sve hodže su imale državnu platu. Potom, 1920-tih u Sandžaku se počinje sa osnivanjem prorežimskog udruženja «Gajret» a u njegovim osnivačkim odborima bili su upravo prorežimske hodže. U Prijepolju, na primjer, od deset članova Gajretovog upravonog odbora osam njih su bile prorežimske hodže.
Režim je dobro znao da Bošnjaci u Islamskoj zajednici vide najvećeg svojeg zaštitnika, najvećeg čuvara bošnjačkog nacionalnog, vjerskog, kulturnog i svakog drugog identiteta. Zbog toga su procijenili da će narod krenuti za svojim hodžama pa je otud i došlo do toga da Islamska zajednica, odnosno hodže budu upotrijebljeni kao «mamac» narodu da krene za «Gajretom». A u prorežimskom «Gajretu», preko potkupljenih i prorežimskih hodža, prvo se krenulo u «ubjedjivanje» Bošnjaka kako su Srbi i Bošnjaci braća, pa potom su na red došli zajednički «vašari» sa talambasima, trubama, žandarmima, oficirima, ičkijom...
Na ovu režimsku prosrpsku propagandu «zagrizle» su, u sandžačkim gradovima, samo neke čaršijske familije dok su seoske sredine odmah shvatile o čemu se radi i totalno ignorisale svu tu hujdurmu. Kao rezultat „Gajretove“ agitacije u Prijepolju, 1922. god. iz dvije čaršijske, dotad bošnjačke, familije krenut će prvi učenici u srpske škole. Prihvatajući srpske škole kao svoje bilo je jasno da prihvataju i posrbljavanje. Ne direktno, ne u obliku pokrštavanja i sl. već „na finjaka“ i bezbolno, nježno, polahko...
U vezi sa tim, po Bošnjake pogubnim proceseom posrbljavanja, u mojoj porodičnoj historiji iz tog vakta imam jedan plah primjer.
- Ne unosi mi tu vlahotinu u kuću...
S tafrio je, tj. hujovito je izrek'o, u jesen 1930. god., moj pradedo Omer, rahmet duši njegovoj, svojem unuku Mehmedu-Meši kad se Meša pojavio u avliji sa nekakvom knjigom u rukama. Naime, dedu Omeru su kazali da su pravoslavna djeca iz komšiluka namamila njegovog unuka Mehmeda-Mešu i odvela ga u svoju školu. Moj pradedo Omer je namah poslao nekoga da Mešu dovede natrag. Kad se Meša pojavio pred kućom, držeći u rukama nekakvu knjigu, dedo Omer mu je s tafrio:- Ne unosi mi tu vlahotinu u kuću...
Riječ «Vlah» i sve izvedenice od nje u to vrijeme nije imala nikakvo uvrijedljivo značenje. Moj pradedo Omer se rodio 1855. god. u selu Pregrađani kod Mostara. U tom vaktu, kao i nekoliko vjekova prije, pravoslavci i u Bosni i van Bosne sebe su nazivali riščanima (racima) a u narodnosnom smislu pravoslavci su sebe nazivali Vlasima. Moj pradedo Omer je i onda kad se 1892. god. doselio u Sandžak, u svojem govornom vokabularu imao riječ Vlah kao najnormalniju riječ kojom su se označavali pravoslavci. Ta riječ je poprimila uvrijedljivo značenje tek u novije doba.
Sa onim „Ne unosi mi tu vlahotinu u kuću...“ moj dedo Omer je, u najkraćem, svojem unuku Meši rekao: « Ne unosi u kuću to što će te odroditi, to što će te povlašiti, to što će te posrbiti» Ni kraće, ni direktnije, ni sveobuhvatnije misli. I to od jednog seoskog insana kakav je bio moj pradedo Omer, rahmet duši njegovoj. Šta se dalje dešavalo sa Bošnjacima i njihovim posrbljavanjem kroz srpske škole opšte je poznato pa ne bih sad o tome.
U tom, od strane srpskog režima planiranom, posrbljavanju Bošnjaka u Sandžaku u Prijepolju je, u zgradi Osmanske srednje škole (ruždije), 1913. god. počela da radi srpska gimnazija. Danas prijepoljska gimnazija ima svoju novu zgradu. A na toj zgradi, iznad ulaznih vrata je „firma“: Г И М Н З И Ј А ali ispisana ničim drugim nego crkvenim, ćiriličnim, jevanđeoskim slovima. Taman, sve u duhu srpstva i srpske gimnazije. Ima li ono, ko bajagi i nekakav zakon o dvojezičnosti u sandžačkim opštinama? Jer u Prijepolju još ima onih „Muhamedanaca“ i to cijelih 50% od ukupnog broja stanovnika. Je li ovo gimnazija i za njih? Nije, ovo je srpska gimnazija. Oni, ako su još uvijek „Muhamedanaci“, morali bi imati svoju gimnaziju inače će, ubrzo svi oni biti samo „Србомеданци“.
U prijepoljskoj gimnaziji je brojan kolektiv. Šta mislite koliko je među njima Bošnjaka? Ima li ih polovina, koliko je procentualno Bošnjaka danas u Prijepolju? U stvari, pitanje je da li i oni nastavnici u prijepoljskog Gimnaziji kojima je babo njihov dao ime Bošnjačko, koji su rođenjem svojim Bošnjaci, da li su oni još uvijek Bošnjaci? Ako jesu onda bih ih vrijedilo upitati da li oni shvataju da upravo oni svojom ponašanjem, svojom šutnjom, svojim... aktivno učestvuju u srbizaciji bošnjačke mladosti koja je prisiljena učiti u ovoj ГИМНАЗИЈИ (Gimnaziji)
UČIONICE U PRIJEPOLJSKOJ SRBSKOJ GIMNAZIJI
Prošetate li učionicama prijepoljske srBske gimnazija sa svih duvarova selamit će vas Njegoš, Vuk... Taman, perjanice velikosrBstva i za onih 50% prijepoljskih „Muhamedanaca“. Njihova „muhamedanska“ djeca moraju i vizuelno upiti i u svoj mozak memorirati da „nema“ Bošnjaka dostojonog da uresi duvarove prijepoljske gimnazije. Paaaaa, bezbeli, šta će Bošnjak u srBskoj gimnaziji. Onaj čiju sliku svaki dan bošnjačka djeca gledaju u prijepoljskoj srBskoj gimnaziji poručuje im da njihova duhovna, vjerska veličina, njihov imam „riče“, da njihova duhovnost „zaudara, smrdi“, Neka, tako im i treba. Šta će oni u srBskoj gimnaziji.
Pošto je u Prijepolju danas po 50% “Srba Muhamedanaca” i Srba Pravoslavaca onda je, hasli zbog toga, uzketo da dan škole bude ništa drugo nego crkvena slava Savindan. Tada se lijepo razlomi slavski kolač, očita leturgija...
KRAJ ŠKOLSKE GODINE U PRIJEPOLJSKOG SRBSKOJ GIMNAZIJI
Maturanti prijepoljske srBske gimnazije kraš školske godine obilježe onako kako su ih njihovi učitelji naučili. Uz dragačevske trubače i fašistički troprstički pozdrav. Pravo multi-klulti. Aferim!
MONOGRAFIJA O PRIJEPOLJSKOJ SRBSKOJ GIMNAZIJI
I tako, prije par dana promovisa se monografija o prijepoljskoj srBskoj gimnaziji. Sve to u povodu 95 godina njene velikosrBske misije. Na koricama ništa drugo do krs. Krs k'o krs. Simbol jedne od monoteističkih vjera. Doduše „da se vlasi ne dosjete“ ovaj krs je maskiran, kamufliran... knjigom, plajvazom... Ništa čudno, srBska škola, srBski krs. A šta je sa oni 50% prijepoljskih „Muhamedanaca“? Ništa, nije ovo monografija za njih. Neka idu u svoju gimnaziju i prave svoje monografije. Bez krsta. Kad sam jednoga od njih pitao u vezi ovog „stilizovanog“ krsta na monografiji „zajedničke“ nam gimnazije dobio sam ovakav odgovor: Ovaj znak je u duhu Kur'ana jer riječ Kur'an znači Knjiga. Uz to, prve riječi Objave su: Uči, čitaj, piši... pa je eto zbog toga u ovom znaku, uz knjigu i kalem tj. olovka. Među autorima monografije je, kao što se vidi i jedan od onih načertanijevskih „Muhamedanac“-Hadžo Mušović. Babo njegov, rahmetli Ramo, nam-benam musliman i Bošnjak, svojem sinu dao ime Hadžo. Biva, od milja kazano „hadžija“. Babo njegov, rahmetli Ramo, nam-benam musliman i Bošnjak, na Ahiret preselio vraćajući se sa teravije. A njegov sin sa „hadžijskim“ imenom to isto svoje ime prislonio, nigdje drugo do uz velikosrBski krs.Allahu Dragi! Ovo je, u stvari, paradigma toga koliko je, u jednom dijelu onih načertanijevskih „Muhamedanaca“ u Prijepolju ostalo malo ili nimalo „muhamedanstva“, malo ili nimalo nacionalnog dostojanstva, malo ili nimalo makar i sjećanja, ako poštovanja nema, na one koje su im imena dali, na roditelje svoje. Zbo toga sve ovo i pišem. U jesen 1990.god. kad su se u svim sandžačkim gradovima osnivale podružnice Bošnjačkog kulturnog društva „Preporod“ noći sam presjedio i osjedio u kući ovog hudog „hadžije-hadža“ ubjeđujući ga da mu je mjesto u „Preporodu“. Vaj haluna, tj. uzalud mi je bilo sve. Njega je mamilo nešta drugo. U stvari, stepen njegove srbiziranosti, kao i kod dobrog dijela ostalih prijepoljskih i sandžačkih načertanijevskih „Muhamedanaca“, bio je tolikav da on ni u „Preporodu“ niti bilo gdje drugo nije mogao stati ispred naroda svojeg bošnjačkog. Zapravo, to i nije njegov i njihov narod.
Oni su, kao i ovaj hudnik “hadžija-hadžo” spremni da govore, da promoviraju i Njegoša i Vuka... da pročitaju i citiraju kamaru zapisa njihovih ali takvi nikad neće, u stvari takvi ne smiju sami od sebe, ni pomisliti da promoviraju narod svoj kojem su njihovi roditelji pripadali. Taj narod su Bošnjaci ali se ovi hudnici plaše da i u mraku, sami sa sobom, riječ ovu izgovore
RODITELJSKI SAVJET U PRIJEPOLJSKOJSRBSKOJ GIMNAZIJI
Kao i u drugim škola i prijepoljska srBska gimnazija ima svoj roditeljski savjet. Čini ga šesnest roditelja. Od toga su samo pet Bošnjaci jal' Bošnjakinje. Je li to manjak Bošnjaka u Prijepolju pa ih u ovom Savjetu nije moglo biti više. A da li neko, bar i tih pet Bošnjaka i Bošnjakinja u Savjetu roditeljskom priupit štogod u vezi izgleda ove gimnazijske „monografije“? Može li tih pet bošnjačkih roditelja, u Savjetu roditeljskom, bilo šta uraditi da se omča velikosrBstva u gimnaziji prijepoljskoj bar malkice ohlabavi. Da se ohlabavi bar toliko da tamo zalutali Bošnjaci ako ništa a ono samo malo have udahnu.
Na kraju, treba napomenuti i ovo:
Imaju u Prijepolju, uz ГИМНАЗИЈУ (Gimnaziju), još dvije srednje škole: Ekonomska i Tehnička. U ove dvije srednje škole su nastavnici Bošnjaci i bošnjački učenici u ogromnoj većini. Kako sad to ako istih tih bošnjačkih nastavnika i bošnjačkih učenika u prijepoljskoj ГИМНАЗИЈИ (Gimnaziji) ima toliko da svi mogu u jedan mihrab stati?????
Ehhhh, u ГИМНАЗИЈИ (Gimnaziji) se školuju oni koji će sutra biti „elita“, koji će sutra nastaviti da šire i prenose ono što su u prijepoljskoj srBskoj gimnaziji naučili, ono što su tu čuli, omirisali... U ГИМНАЗИЈИ (Gimnaziji) su i djeca bošnjačka. Oni su važni, bitni... za nastavak načertanijevskog dijela. Njih je važno posrbiti. Vidi se to naprimjeru i Hadža Mušovića i ostalih hudih Bošnjaka njemu sličnih. Oni su na vrijeme, na vakat posrbljeni i sad to prenose, šire dalje. Ako im se ukaže na pogubnost njihovg ponašanja ljute se plaho. Za njih je dušmanin njihov svaki Bošnjak koji ne prihvata posrbljavanje.
U prijepoljskoj ekonomskoj i tehničkoj školi školuju se oni koji će se sjutra boriti da opskrbe sebe i svoju familiju i koji će uglavnom šućeti.
Taktika je jasna i glasi: za naše Načertanije bitna je ГИМНАЗИЈA a vama eto tamo sve drugo. Ovi naši, iz naše srBske ГИМНАЗИЈE če sutra u one koji odlučuju a ti tamo vaši će sutra u Komunalno, u tekstilce, u ...
AMANNNNN-ZEMAN NARODE MOJ!
JE LI MOGUĆE DA SVAKI DAN SVE OVO GLEDAŠ I ŠUTIŠ?
ŠUTNJA BOŠNJAČKA
Pitanje br. 10
Iako nacionalno potlačeni i totalno obespravljeni Bošnjaci u Prijepolju kao i u Sandžaku, u ogromnoj većini, uglavnom šute. Ta šutnja je pogubna za Bošnjake kao narod jer ona ide u prilog srbijanskom režimu koji kreira sve moguće oblike, načine i metode za posrbljavanje Bošnjaka.
A govoriti bi morali svi Bošnjaci. Svaki bošnjački roditelj, učitelj, nastavnik, novinar, inžinjer, ljekar... Bošnjački prestavnici u opštinskim i republičkim parlamentima morali bi iznijeti zahtjeve da se za sve opštine u kojima žive Bošnjaci urade posebni školski programi za istoriju, književnost, jezik... U prvom redu mora se tražiti i dobiti zastupljenost bosanskog jezika kao redovnog predmeta u svim škola i na svim nivoima školstva u Sandžaku.
Šta, u ostalom, znači današnja šutnja Bošnjaka u Sandžaku:
- da su zadovoljni svojim položajem, odnosno da im ne trebaju bolja nacionalna prava?
- da ih je strah da govore jer se plaše poslijedica?
- da smatraju da svojim oglašavanjem ne mogu ništa promijeniti na bolje?
- nije ništa od ovoga nego... ?
POLICIJA I SUDSTVO
Pitanje br. 9
Koliko je, procentualno, Bošnjaka a koliko Srba zaposleno u policiji i sudstvu u Prijepoljskoj opštini?
Može li u policiji i sudstvu u sandžačkim opštinama postojati dvojezičnost?
Mogu li oznake biti ispisane dvojezično?
Mora ju li na tim oznakama, koje i malobrojni Bošnjaci nose na glavi, biti krst i crkvena ocila kao simboli hrišćanstva?
Kad je poslijednji put rukovodilac policije u Prijepolju, u kojem polovinu stanovništva sačinjavaju Bošnjaci, bio Bošnjak?
PROREŽIMSKA "ISLAMSKA ZAJEDNICA"
Pitanje br. 8
I dok srbijanski režim ni slučajno ne priznaje samostalnost crnogorske i makedonske pravoslavne crkve, dok se ne može ni pomisliti da se formira bosanska, hrvatska, slovenačka... pravoslavna crkva, srbijanskom režimu nije nimalo smetalo da preko svojih udbaških službi i uz pomoć bošnjačkih poltrona tipa Ugljanina, Ljajića, Jusufspahića, Zilkića, Dacića... formira i zvanično registruje svoju, režimsku, velikosrBsku "islamsku zajednicu".
Kvazi hodža Nadir Dacić (drugi s desna),
prvoborac u posrbljavanju, tj. gajretizaciji Bošnjaka, sa svojim "saradnicima"
Svim Srbima i onim na Balkanu i onim u Australiji, Kanadi... sjedište njihove duhovnosti, njihove pravoslavne crkve je u Beogradu. Svim Bošnjacima na Balkanu pa time i onima u Sandžaku sjedište njihove duhovnosti, njihove Islamske zajednice je u Sarajevu. Ovo ne želi uvažiti jedino aktuelni srbijanski režim. Zašto?
Šta je cilj, šta se želi postići sa formiranjem prorežimske "islamske zajednice"?
Odgovor je jasan svakome ko nije, iz njemu znanih razloga, režimski poltron i ulizca. Sa ovim se želi razbiti jedina bošnjačka institucija u Sandžaku koja je bila jedina brana totalnom posrbljavanju Bošnjaka.
MEDIJI - NOVINE, RADIO, TV...
Pitanje br. 7
Srbi u Sandžaku imaju svoje medije: RTS, Radio, Politiku, Blic, Novosti... Redakcije su im u Beogradu... odakle se i finansiraju. Sandžak i Bošnjaci u srpskim medijima prisutni su samo onda kad ih treba prikazati u nekakvom "anti" svijetlu.
Može li 250.000 Bošnjaka u Sandžaku imati makar jedan svoj medij, makar jedno svoje printano glasilo, svoj radijo... koji će se također finansirati iz iste kase kao i srpski mediji?
Može li 250.000 Bošnjaka dobiti bar pola sata svojeg programa, svakodnevno, na državnoj televiziji?
BOSANSKI JEZIK
Pitanje br.6
Mogu li Bošnjaci i Bošnjakinnje, učenici u školama imati čas bosanskog jezika kao redovan čas u školskom rasporedu, odnosno mogu li imati bosanski jezik kao redovan a ne nekakav fukultativan, tj. sporedan predmet?
Da li među svim školskim knjigama, među svim drugim školskim materijalima za bošnjačke đake u Prijepolju i Sandžaku u opšte, postoji neka koja je pisana jezikom bosanskim?
Da li Bošnjaci u Prijepolju i Sandžaku zahtjevaju da im djeca imaju bosanski jezik kao redovan predmet?
Da li Bošnjaci u Prijepolju zahtjevaju školske programe, školske knjige... u kojima će, uz ostale elemente bošnjačke kulture, istorije... biti i jezik bosanski?
ŠKOLE I ŠKOLSKI PROGRAMI
Pitanje br. 5
Koliko u školskim programima u opštini Prijepolje, gdje Bošnjaci čine polovinu stanovništva, kao i u ostalim opštinama u Sandžaku, ima sadržaja iz bošnjačke istorije, književnosti i bosanskog jezika?
Kako je moguće imati crkvenu slavu kao "dan škole" u školama u kojima nisu samo srpska djeca?
Kakva je to poruka koja se sa ovim šalje Bošnjacima?
Kako je moguće da tu crkvenu slavu pod maskom "dana škole" moraju obilježavati i škole u kojima su bošnjački učenici u većini?
Zašto su u školskim roditeljskim savjetima članovi skoro u cijelosti samo Srbi?
Nazivi svih osnovnih škola u opštini Prijepolje:
Душан Томашевић Ћирко - Велика Жупа
Бошко Буха -Ивање
Светозар Mарковић - Бродарево
Михајло Баковић - Сељашница
Владимир Перић Валтер - Пријепоље
Свети Сава - Бостани
Михајло Баковић - Коловрат
10. октобар - Babine
Da li se po nazivima škola može zaključiti da u opštini Prijepolje živi 50% Bošnjaka?
Je li moguće da ne postoji Bošnjak po kojem bi mogla biti označena neka od škola?
Zašto osnovna škola u Lukama mora nositi ime crkvenog svetca iako su većina učenika Bošnjaci? Šta se to sa ovim poručuje Bošnjacima?
TRGOVINE U PRIJEPOLJU
Pitanje br. 4
Dok su postojala državna trgovinska preduzeća "Sokolica"..... u Prijepolju njihovi direktori, šefovi... većinom su bili Bošnjaci. Zašto to? Nosi li to nekakvu poruku?
Danas najveći dio trgovine, trgovačkih firmi u Prijeplolju je u rukama Bošnjaka? Nosi li to nekakvu poruku?
Znači li to slijedeće: Eto vam Bošnjaci trgovine, eto vam mogućnost da se bogatite a za to vrijeme mi će mo vas kroz naše srpske škole, kroz srpski dom kulture, kroz srpske medije, kroz... posrbiti, pretvoriti u Srbe "islamske vere", pretvoriti u Srbe "muslimane", pretvoriti u.....
Znači li to slijedeće: Ne trebamo mo se mi Srbi bojati da će Bošnjaci svoje bogatstvo zarađeno kroz trgovine, fabrike..... iskoristiti da podignu svoj dom kulture, da štampaju svoje knjige, da oforme svoju novinu, svoj radijo, svoju televiziju, svoje.... Neumiju oni to, briga njih za to.....
Znači li to slijedeće: Ne trebamo se mi Srbi bojati da će Bošnjaci zahtjevati postojanje školskih programa u kojima će biti i bošnjačke kulture, bošnjačke istorije, bosanskog jezika... Neće oni to tražiti jer smo ih zabavili trgovinama, fabrikama..... Neće oni to tražiti jer se boje da bi im to moglo naškoditi trgovinama, fabrikama.....
KOMUNALNO PREDUZEĆE
Pitanje br. 3
U šezdeset godina postojanja Komunalnog preduzeća u Prijepolju njegovi direktori, šefovi... uglavnom su bili Bošnjaci? Zašto? Ima li to neku poruku?
Znači li to slijedeće: Evo vam Bošnjaci direktorsko mjesto ali u komunalnom preduzeću. Bavite se komunalijama ali zato nikad nećete dobiti direktorsko mjesto u domu kulture, u školi, policiji, sudu...
Znači li to slijedeće: Eto vam Bošnaci mogućnost da gradite komunalnu infrastrukturu a za to vrijeme, kroz naše srpske škole, kroz naše srpske školske programe, kroz naš srpski dom kulture, kroz naše srpske medije, kroz..., bit će te posrbljeni. Bit će te pretvoreni u Srbe "islamske veroispovesti", u Srbe "muslimane", u .....
DOM KULTURE
Pitanje br. 2
Ispred doma kulture u Prijepolju postavljena su ne jedan nego dva kipa crkvenog svetca - Svetog Save. Normalno je da se ovakvi spomenici nalze ispred nekog crkvenog ili ispred nekog isključivo srpskog objekta.
Dom kulture postoji trideset i jednu godinu i na njegovom čelu nikad nije bio jedan Bošnjak. Uz to kao kordinator kulture, a danas ih je tri, nikad nije zaposlen neki Bošnjak.
U jednoj podrumskoj prostoriji prijepoljsjog doma kulture smiješteno je bošnjačko kulturno udruženje "Ikre".
Želim pitati moje sugrađane Srbe:Je li prijepoljski dom kulture crkveni objekat? Je li prijepoljski dom kulture namijenjen samo Srbima?
Ima ju li Bošnjaci, koji čine polovinu stanovnišva opštine Prijepolje svoj dom kulture?
Zašto na čelu doma kulture nikad nije bio neki Bošnjak?
Zašto kao koordinator kulture u prijepoljskom domu kulture nikad nije zaposlen neki Bošnjak?
Zašto je bošnjačko kulturno udruženje smješteno u podrumu doma kulture?
Želim pitati predsjednike bošnjačkih političkih stranaka: Da li ste ikad tražili da se odklone ova, po Bošnjake ponižavajuća stanja u vezi sa domom kulture u Prijepolju?
Želim pitati sve Bošnjake u Prijepolju i Sandžaku, u opšte: Zbog čega šutite na sva ova gaženja vaših elementarnih, ljudskih, nacionalnih prava?
GRB OPŠTINE PRIJEPOLJE
Poštovani / poštovana
Ja sam Ferid Ferko Šantić iz Prijepolja. Otvorio sam ovaj blog kako bih postavio nekoliko pitanja koja se odnose na nacionnalnu ravnopravnost Bošnjaka u Prijepolju, odnosno u Sandžaku.
Pitanje br. 1
Ovo je zvanični, službeni grb opštine Prijeplje. Na njemu je stilizovana crkvena freska "Anđeo na Hristovom grobu"
Želim pitati moje moje sugrađane Srbe: Šta u ovom grbu predstavlja Bošnjake koji čine polovinu stanovništva opštine Prijepolje?
Želim pitati predsjednike bošnjačkih političkih stranaka u Prijepolju: Šta u ovom grbu predstavlja Bošnjake? Zašto do sad nije promijenjen ovaj nametnuti grb?
Želim pitati sve ostale Bošnjake u Prijepolju: Da li vam je nekad zasmetalo što jedan ovakav grb predstavlja i vas? Da li ste se nekad javno zatražili da se ovaj grb promijeni?