Nedelja, Decembar 23, 2012

PJESMA JABUČKA

 

PJESMA JABUČKA 

Prije nekoliko dana od prijatelja dobih e-mail poruku u kojoj mi „veli“ da pogledam fotografiju koju mišalje i da otvorim link i pogledam jednominutni video „zapis“. http://www.facebook.com/photo.php?v=10200203164347570&set=vb.1405872242&type=2&theater

„Otvorih“ suretku, fotografiju na kojoj vidjeh nekoliko meni poznatih osoba na nekakvom veselju...

 

Svi svečano obučeni k'o na šenluku, k'o na svadbi, k'o... Ali iza njih na duvaru vidim nekakav bajrak k'o kineski da je, crven bajrak, petokraka na sredini, „bratstvo-jedinstvujući“ sastav ekipe na fotosu,  muzikant iza njih... Vela havle, šta je ovo, upitah sam sebe?Pokrenuh i vidio „zapis“ i čuh pjesmu. Učinje mi se da pjevaju ...da ja vidim mog Halila... Začudih se i upitah morel' baš bit' da pjevaju tako jer su se dalje čule riječi partizanske pjesme Sa Ovčara i Kablara... u kojoj se pjeva ...da ja vidim moga Mila... Otkud onda meni da ja čujem mog Halila umjesto moga Mila? Pomislih da sad stvarno pjevaju mog Halila jer u partizanskoj vojsci je bilo i Halila a ne samo Mila. Prođe  taj vakat dok se razabrah i sve rastabirih. Helem, ova „teatarska“ sekvenca snimljena je, onomad, neki dan, tačnije 22.decembra 2012. god. u prijepoljskoj mejhani imenom „Jabuka“. Povod derneku pod crvineijem bajrakom bilo je ništa drugo do obilježavanje dana „slavne“, tj. sramne „jna“ –„jugoslovenske“, tačnije srboslovenske narodne armije. Ne čudim se tome što jedan dio Srba i dalje čezne i za srboslovenskom „jna“ i za srboslavijom i za ... Ali kako je moguće da u svemu tome i dan danas učestvuje i jedan dio Bošnjaka? Je li moguće da taj dio Bošnjaka jednostavno žmuri pred činjenicom da je ta ista „jna“, ta ista „jugoslovenska“ vojska u tren oka pretvorena u srboslovensku, tj. u isključivo srpsku fašističku vojsku. U uniformama te iste vojske, kao i sa oružjem te iste vojske nedavno je ubijeno, zaklano, živo spaljeno... preko dvije stotine hiljada Bošnjaka. U uniformama te iste vojske bili su oni koji su, po unaprijed pripremljenom planu, silovali preko trideset hiljada Bošnjakinja. Izlazeći iz ove prijepoljske mejhane ovi slavljenički raspoloženi Bošnjaci mogli su sresti baba, majku, ženu, dijete, brata, sestru... nekoga od Bošnjaka ubijenih u Štrpcima, na primjer. Ubijenih samo zbog toga što su imali bošnjačko ime. Ubijenih od iste ove vojske, od istog ovog Mila kojem oni pjevaju. U istoj toj vojsci bili su, služili su svoj vojnički rok, svi ti srpski fašistički zločinci i iz Štrbaca iz Sjeverina i iz Foče, Srebrenice... Srećom plaho je malehan broj ovakvih insana bošnjačkih. Mogu pjevati, grliti se i ljubiti sa svim Milima i Milovicama ali osim ibreta, srama i prezrenja ništa drugo im ne donose „pjesmame“ njihove. 

 

Dodaj komentar

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me